Sve vrijeme bježeći od realnosti zaboravljamo posljedice koje ostavljamo za sobom. Kažu čovjek treba biti realan. U kojoj mjeri? Dovoljno da nas probudi iz svakodnevnog maštanja? Ili da nas uvijek drži u neizvjesnosti, napete, u isčekivanju?

U vezi se realnost manifestuje na jedan sasvim drugačiji način. Od nas se očekuje da pomjerimo granice tolerancije, principa, ponašanja..Sve to skupa ne bi bio problem da ne postoji totalno drugačiji pristup od strane cura i frajera.

Onda dovodimo u pitanje čitavu vezu i pitamo se zapravo, da li je sve skupa vrijedilo? Ili je to samo prolazna faza?

Mišljenja se posebno razilaze u jednoj stvari koja je prisutna u svakoj vezi, dugoj ili kratkoj. Svađi, naravno..Imenica je ženskog roda pa se samim tim i često pripisuje nama. Ženama. Neki bi odmah rekli , logično ali ne toliko. Istina, svaku česticu svađe mi analiziramo i proučavamo mjesecima, frajeri pak zaborave u minuti. Sada da li je to generalno ili geografski ne znam, sve u svemu toliko o pomjeranju granica prije i poslije veze.

Stvar koja se nama učini bitna , frajerima se učini kao jedna nepotrebna u njihovom dragocjenom danu koji planiraju provesti kao i obično No … Bilo kako bilo , naše nepotrebne sitnice su dio nas. Dio veze. Dio realnosti. Zašto zbog toga nosimo etikete nenormalnih, ljubomornih, komplikovanih ? Samo se pitam, ako nismo rođene s tim, kako to da se one pojave obično nakon prve veze? U koji položaj ta činjenica stavlja muški rod?
A možda obje strane traže prevlast pokušavajući nadjačati jedni druge? Opet komplikujem zar ne?

Ma na kraju svi smo mi ljudi u potrazi za nečim. Nekim. Sve to me samo navodi da si postavim pitanje.
Kako u svom tom haosu prevlasti spasiti ono što smo izgradili od veze? Spriječiti da realnost ne uzdrma temelje onoga što smo gradili mjesecima, godinama? Tko se tu mijenja, tko ne?

Ključni momenti su naše slabosti, a onda kada smo jaki prestajemo biti mi. Postajemo drugi.

Vildana Deljkić by infoBAR.ba
08.01.2008 17:13