Upravo u svojim “Carrie momentima”, naravno ne iste teme, razmišljam o onome o čemu često razmišljamo svi u određenom periodu života. Ljubavi. Međutim, od kako sam saznala za pravi pojam ljubavi, često ga vežem sa pojmom navike.

Sada, da li je to do mentaliteta naroda ili do nekog čudnog poslijeratnog mixa ljudi na ovim prostorima, ali ne vole baš svi govoriti otvoreno o tome. Mada mislim da je prilično normalno, ali ko sada razmišlja o tome šta je normalno, a šta ne. Bar sam ja stekla taj utisak. U svom ovom krugu navika bitno je da smo sretni, ali zašto ipak nismo sretni sa onim što imamo, jer sreća je često i ljubav, a ljubav nerijetko i navika? Čini se protivno svim načelima sreće ali…

Mislim da je upravo problem nesvjestan ili svjestan strah od navike, ali još je i gore kada strah postane panika, jer postajemo svijesni da smo upravo mi dio toga. Shodno tome nastojimo se ne vezati previše za osobe, što nas čini prilično nesretnim. Ali što je sa onima koji su se već vezali? Da li se trebaju naučiti nositi s tim? Znam da će me dosta njih podržati u ovome, iako smo svi drugačiji slučajevi. Podržati kažem jer imamo jedno zajedničko pitanje. Kako znati da smo u vezi sa, bukvalno, našom navikom? Ili jedno teže, kako je prekinuti? Prekinuti naviku ili vezu?

Činjenica je da se lako zaljubiti, ali nije lako biti žrtva navike. Svi bježe od toga. Neki, doduše, kažu da samo odšetaju ,iako ne vjerujem, jer poučena iskustvom, prekinuti naviku najviše boli. Ona u jednom momentu zamijeni ljubav, osjećaje, razum i ljudske potrebe. Vodi nas kroz život, diktira nam šta uraditi slijedeće. Zbog toga pomislimo da nismo u stanju preživjeti bez nje i za jedini cilj si postavimo, spasiti naviku. Zar je dotle došlo?

Bilo kako bilo nisam uspjela shvatiti da li su u pravu oni koji se ne žele vezati (ili bar tako kažu), ili oni koji negiraju činjenicu da su u vezi s navikom. Jer imamo se pravo svi zaljubiti, imamo pravo biti sretni, i konačno imamo pravo ponovo biti sretni. Da li smo na kraju svi isti ili se pretvaramo da smo ono što nismo? (Što je vrlo karakteristična pojava za raju u Sarajevu). Ako nešto ne probamo, uvijek čemo da žalimo. Zakon prirode ili onoga u šta već vjerujemo.

Na kraju ispadne, ni u kome slučaju ne smijemo dozvoliti navikama da nam upravljaju životom. A kako ? Pa pokušati promjeniti navike i vidjeti da li i dalje funkcionišemo. Valjda…

Vildana Deljkić by infoBAR.ba
14.10.2007 15:06