Život je komplikovana igra koja od aktera iziskuje požrtvovanost i aktivnost svake vrste. Većina zna za sve ovo, i onda je i upitno zašto bilo šta pominjati. Zašto kroz život prolazimo kao lutka na žici kojom se poigravaju ne samo prsti svemogućeg nego i pristi prizemnih onih u čijim rukama naše žice nebi niti smiju ikada biti. Zašto dozvoljavamo da se to dešava? Vjerujemo li? Vjerujemo li u sebe? Ili gubimo nadu da uopšte vjerovanje u druge ali i u sebe postoji?

Da li je sve do doma, do kuće iz koje potičemo. Da li su me nana, mati, i svi članovi porodice pogrešno podizali. Prilagođenost novim životnim uslovima svakako nikako nije usklađena niti sa ljudima koji danas predstavljaju lokalne ali i regionalne moćnike. Prijatelji, nadređeni i podređeni svi pokušavaju da budu nešto što nisu. Svi pokušavaju da razbiju kod kompleksnosti i složenosti društva i sistema u kojem se nalaze. Svi pokušaju da izdignu sebe na osnovu malih podanika koji su daleko ispod njih!? Zašto?

Gdje je nestala gospodska jednostavnost velikih ljudi koji se čine tako malim na ulici? Nema je više nestala je sa zadnjim primjercima gospode. Nestala je sa velikim ljudima koji nisu željeli da budu prepoznati kao veliki, ali im se to kroz život nametlo i svijet ih je kao takve prepoznao?
Davno mi je jedan prijatelj rekao : «Što si finiji to si jeftiniji», i zaista te mi se riječi kao bumerang vračaju svakim danom. Uvijek sam, olako pričao o svojim uspjesima i neuspjesima.Pravio sam život laganim i jednostavnim i ugodnim za koračanje. Lagano sam tumačio snove i nikada nisam sanjao o velikim stvarima. Malene stvari su za mene predstavljale nešto veliko.

Želeći podijeliti probleme okoline sa još nekolicinom normalnih koji me okružuju dobih i drugi odgovor. Suština je u gladi. Moralnoj ali i materijalnoj bit je u kompleksu uspjeha i pada koji je mnogima jedina životna preokupacija, nakon zadovoljenja primarnih potreba.

Treba li se zaista mijenjati jer se društvo promijenilo? Na pragu sam da dam pozitivnan odgovor, sam sebi. Treba li se konačno početi cijeniti? Početi cijeniti ali i precjenjivati samog sebe i postati neuhvatljiv i teško dohvatljiv za okolinu? Ili samo stvoriti takvu sliku ? Opet samo pozitivan odgovor mi se nekako kroz maglu nazire?

Prije nekoliko dana imao sam priliku da pričam sa dječakom, malim princom novog doba. Dječakom čiji otac predstavlja veličinu u našem malom tamnom vilajetu zvanom Bosna. Promatram onako pokrete tijela, odjeću i način ophođenja s vršnjacima. Odlučih da napravim eksperiment.

Lagano otvorim vrata i pozovem ga, čudim se da se odazvao. Sve upućuje na veličinu čiji je on direktni potomak. Želim da se igram s njim sa osjećajima i s kompleksom. Dajem sebi ulogu žrtve i kažem mu : Hej šta ima, trebat ćeš mi! Imaš li onaj isti broj?. S druge strane nailazim na odgovore : trebati, pa naravno, a koji je razlog, moraš mi reći odmah, da bih znao da li da se javim ili ne? Rekao sam samo čut ćemo se! A njemu je tek 17 godina! Na svu sreću nije mi potreban taj poziv ali se bojim, šta je s onima koji žude za takvom vrstm kontakta.

Prijatelji čijoj generaciji i ja pripadam, sakodnevno ispijaju kafe po šeheru. Sjede i odmaraju se s djevojkama, bez njih, s društvom ili kolegama s posla. S mnogima i ja sjednem onako -naletosum- samo da bi se sjelo. Jer uvijek su oni ti koji su zauzeti, puni poslovnih sastanaka, privatnih poziva i enormnih zarada koje se nižu kao biseri na njihovim malim karijerama.

Rijetko kada kupujem čarape ali su mi tog dana baš nedostajale jedne, termo tople onako za zimske dane. Put naravno vodi na pijacu a ne u neku skupocjenu radnju sa vrištečim markama. I tako od štanda do štanda šećem i tražim najtoliji model. Kad ispred mene jedan od njih. Čovjek bez vremena, čovjek sa enormnom mjesečnom platom na koju se ne dodaje zarada koja kapa onako sa strane. Kupuje pantalone baš tu na istoj pijaci. Pomalo ozarenog lica se nasmija i pod ruku stavi plastičnu kesu u kojoj su bile nove Levis 501 made in sandžak. Ja sam doduše u svojoj kesi imao dva para čarapa. Nakon par riječi o novim podvizima u poslu, i novim ciframa od kojih staje dah, u đepu mu zvoni mobitel.

«Halo, da ja sam ok je, nisam u mogućnosti sada da pričam, na jednom sam poslovnom sastanku» 

Nasmija se i ode, jer zaista žuri na neki novi treći ili peti sastanak.

Krenem onako uz Ferhadiju do trafike u kojoj kupujem štampu, i negdje na pola naletim na još jednog starog druga. Zimski period ga natjerao da se uvuče sam u sebe, tanka jakna i neuredno nabijena kapa na glavi ga štite od hladnog sjeverca, na nogama tene. Pozivam ga da sjede na čaj da se onako ispričamo sasvim opušteno. Nakon nekog vremena dolazi i počinje priča o milionskim kreditima koji će se u skorom periodu ostvariti. Drago mi je uspjeh je zagarantovan s tom hrabrošću. Ali odmah nakon toga dolazi i opaska.

«Pa pogledaj i ti sebe, pa kako je kod tebe sve tako, izgleda da ti nemaš hrabrosti da digneš milionski kredit i da započneš život»

Jah težak vakat jarane, nekako nemam hrabrosti! I na tome se završava. Čaj se popio, ja platio, čovjek otišao.

Ljudima u današnje vrijeme treba predstaviti sebe na drugi i drugačiji način. Treba pričati o velikim svotama koje se vrte po bankovnim karticama, treba upirati prstom na ograđene placeve u centru grada. Treba pričati kako je kvalitet mjerilo uspjeha, treba glumiti umornog slomljenog radnika koji od angažmana ne stiže da pogleda u svijetlo. Uz sve to mora se pratiti trend, voziti auto, imati svoj stan, odlaziti periodično na plaćena i kolektivna putovanja i sve to podastirati kao sistem vlastitog uspjeha onim koji žele da stvore dio svoje realnosti na način koji je njima najbezbolniji.
I opet se pitam da li se zaista treba mijenjati? Da li se zaista treba cijeniti i precjenjivati? Da li zasta treba ljudima koji toliko puno znaju reći da si neko iako u dubini znaš koliko si niko? I da li treba sve ovo nazvati razmišljanjem u jednom smjeru koje ne vodi nikuda osim u čistu propast realnosti koja svoj uspjeh samo vidi u maštanju?

Jer ko puno govori ili puno zna ili puno laže a ja sam se baš napričao....

Tarik Kapetanović by infoBAR.ba
01.03.2008 10:29