Nedostatak novca i manjak pameti dovodi nas svakodnevno do toga da živimo skup život koji je svakim danom sve jeftiniji. Makar mirno podnosimo poskupljenja hljeba, ulja, i kojekakvih drangulija koje za nas ne predstavljaju nikakav veliki luksuz, s druge strane koja je uvijek tamnija, podnosimo i ono što se zove moć. Prisiljeni smo da podnosimo moćnike i njihove hirove. Otvorene naredbe u kojima se obraćaju naciji ili nacijama koji su ih birale. Tvrde im koliko im je novca ali i zraka potrebno za život da bi preživjeli jedan dan (ne)dostojan čovjeka. Moćnici nam određuju naše male živote, naše potomstvo, uspjeh i napredak. Nafaku nam još nisu uspjeli oduzeti ali vjeru u postojanje iste svakako jesu.

Stari su uvijek govorili da snaga klade valja, a pamet caruje, izgleda da je od svega ostala samo snaga. O snažim i jakim kako fizički tako i politički, čitamo u novinama. Gledamo njihove izljeve bijesa u TV emisijama, učimo kako da širimo mržnju, ali sa istom strašću p-ostajemo naučeni da se srodimo sa životima koji su ispunjeni mržnjom, nevoljnošću, osjećajem inferiornosti i dosade. Živimo opušteno a toliko smo napeti u vječitom pitanju, kako i na koji način u sutra?

Namjerno izostavih ono «bolje» jer u bolje sumnjam !

Postali smo preko noći ono što Bosanci kroz vjekove nisu nikada bili. Postali smo prestravljeni, bojazni, i plašljivi. Bojim se napisati da smo postali kukavice. Istovremeno se plašimo se onog «sutra» jer se plašimo da može biti bolje.

U podsvijesti vidim slike rata. Male ljude u malim automobilima kako žurno i bez imalo straha prevoze mrtve i ranjene s Markala, sve do Koševa. Tužna ali životna slika. U drugom svijetlu vidim sadašnjost. Preokupiranost strahom za preživljavanje.

Opravdati ili ne nasrtaje moćnika na jadne i nesigurne, na slabije, svakako je ključno pitanje. Priroda i životni ciklusi u njoj nam daju odgovore. Izgleda da je odgovor pozitivan. Ali mi smo ljudi, bića koja svojim postojanjem prkose samom ciklusu i hranidbenom lancu. Imamo razum, imamo emocije, imamo glas.

Ljudi u Bosni sve više šute. Pogled im gubi sjaj. Emocije su odavno ugušene u sivilu koje je progutalo duh i duhovnost. Ostala ja samo potreba za preživljavanjem.

Smrt i ubijanje postali su dio nas samih. Navikli smo se na loše, sad se pokušavamo navići na ružno. Moćni nas uče da su svemogući i da ih se moramo bojati radi vlastitog dobra.

Moćni su svi oni koji u određenom trenutku to požele biti. Političari, stranci, predsjednici. Stranački lideri, poneki ters komšija, mladi muževi koji udaraju svoje žene, žene koje žive svoje ideale, šverceri, šibicari i mangupi u javnom prijevozu. Svi oni traže jake da im se suprotstave ali jakih nema.

Oni jaki i hrabri su odavno pod zemljom ili tumaraju planetom žaleći što su nekada pokazali svoju hrabrost i jačinu. Što su nekada glasno i jasno znali šta žele te mislili da poznaju način kojim bi došli do uspjeha !

Nagrada za takvo šta je svakako izostala !

Nalazimo se neprilagođeni, makar neki od nas u vremenu jakih, dovoljno moćnih da utiču na smjer naših malih života. Ljudi koji se iako nemoćni predstavljaju u najboljem svijetlu, onim malim, tihim a velikim umovima, koji imaju još samo jednu želju, a to je želja za preživljavanjem.

Ne usuđujem se reći.... želju za životom !

Neka nam Bog pomogne !

Tarik Kapetanović by infoBAR.ba
25.02.2008 8:05