Dugogodišnji prijatelj mog oca, od vremena davno zaboravljenih klupa osnovnih škola na Vratniku, čovjek koji se odaziva na ime Boško Stević u Sarajevskoj raji poznatiji kao Boro, jeste jedan od rijetkih učitelja savršene filozofije života. Imam sreću ali i mogućnost da takav čovjek bude prijatelj mom ocu, a samim tim i prijatelj mog doma. Boro je pravedan oštrouman ali i direktan. Posjeduje sve osobine čovjekoljublja koje danas ljudi niti vole niti žele ćuti. Boro je Bregina starija raja, i prema njemu su se u mahali svi odnosili s izričitim poštovanjem. On je čovjek koji je svoj vijek proveo u Bosni pa čak i u onim najtežim trenucima.

Boro je svestran i želi na svaki način steći nova saznanja i vještine, makar vrijeme i njemu predstavlja prepreku. Tehnika je njegov hobi, ali Boro i danas ima laptop i računar i Internet. Komunicira sa čitavim svijetom i sa svojim prijateljima razasutim po istom. Ratna razaranja dovela su do toga da Borin sin Igor živi u dalekoj Americi u koju se Bori baš i ne ide jer ima on svoje Sarajevo u kojem puni baterije za normalno funkcionisanje. Igor zove i zove ali Boro i ne pokušava da vidi taj njemu daleki svijet. Želio je jednom i da ode,  aplicirao za vizu ali su ga ameri odbili, kaže meni :
„Šta ja da radim u toj Americi, želio bih da vidim dijete i unuke, ali sve ostalo me ne zanima, niti mogu šetati niti mogu obilaziti dućane niti mogu gledati kroz prozor… ma j… ih njihova Amerika, odoh ja sa svojim parama lijepo u Španiju ili Tunis kad ih ameri neće neko će ih već uzeti!“

Igor kao i svi ljudi s porodicom i obavezama često, onoliko koliko mogu dolaze u svoj rodni gard i u posjetu roditeljima, Bori se oči ispune nekim  specifičnim sjajem kada ugleda igora i svoje unuke. Iako zataškava da je to beznačajno i da nije potrebno da oni dolaze, čitavo njegovo biće ispuni radost i osjećaj zadovoljstva.
Igor je odlučio ponovo doći, ali kao i svi naturalizovani Amerikanci, trči džogira, jede američku hranu i ono što Boro najviše mrzi poprima američko razmišljanje. Ali šta je tu je Amerika je novi dom , a s tim idu i sve beneficije života pomirili se mi s tim ili ne.  Igor itekako želi da doleti u posjet svom ocu i da dovede unuke, ali dnevne obaveze za treningom mora ispuniti. Pisao je Igor mailove i raspitivao se gdje se to u Šeheru može trčati, ali kao da je zaboravio onu staru Zukinu : „Trčao ne trčao odbrojani su ti koraci“ tu istu mu vjerujem i otac ponavlja često, ali novi svijet mijenja ljude. Igor se raspitivao i došao do najsitnijih informacija o stazama, granulaciji, mekoći terena, terminima cijenama.
Boro samo odmahuje glavom, i kaže „đaba je njemu slati te silne e mailove kad se u Bosni sve završava u kafani, pa on nema pojma da ja znam ljude kojima je on slao e mail, niti on zna da mu to uopšte treba!“ Ja volim ljude gledati u oči kad pričam, onda nekako znam šta misle, a kad mi pošalju mail znam i to pročitati ali đaba, nije to to.  Rekao sam mu trčat ćeš ti sine i bez tih mailova ako ti babo dozvoli da trčiš jer u Sarajevu se ne trči, niti za tramvajem niti za ženom, a ponajmanje onako bez veze da ti guzica vidi puta."

Tarik Kapetanović by infoBAR.ba
05.02.2008 19:13