Sarajevo je krajem sedamdesetih godina bio prelijep grad. Pričaju kako se tih godina niz Bistričku čikmu spuštalo na desetine ljudi koji bi svoje svježe proizvode donosili na pijace i tu ih prodavali. Glavni uzrok za takav priliv stanovništva bio je davno zaboravljeni voz – Ćiro.
Koliko nas se još uvijek sjeća stare stanice koju su Austrijski graditelji prozvali Banhof, a naš narod nazvao Banovo. Sa stanice su polazili vozovi na istok za Višegrad i dalje za Užice i Beograd. Pruga je bila jako uska, svega nekih 75 cm, logično je da i voz koji je svakodnevno stizao u stanicu bio malen, ali sasvim dovoljan da sa sobom dovede svu veliku i malu robu i velike i male ljude koji će kasnije postati simbolom Sarajeva.


Priča o doseljenicima u Ameriku nije obećana priča samo za Irske, Njemačke Holandske imigrante. Priča o boljem životu unutar vlastite zemlje širila se i u maloj Bosni – zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
Ono što je za američke imigrante predstavljao kip slobode za sarajevske imigrante je predstavljala stanica Bistrik. Ne toliko visoka i ne toliko grandiozna kao veliki i perfektno izvajani kip slobode, stanica Bistrik ili Banovo Bistrik je imala svoje čari.

Sama zgrada stanice, je prema kolosjecima koji su dovodili hiljade novih života u staro Sarajevo imala zakrovljeni trijem gdje su se čekali i dočekivali vozovi. Iza pokrivenog prostora dolazilo se do čekaonica, te u restauraciju, kako su se zvali tadašnji ugostiteljski objekti na stanicama. Restauracije nisu služile na našu veliku žalost svojoj logičnoj svrsi. U njima su se najmanje ljudi  „restaurirali“ . U njima bi se pilo, pojelo nešto toplo i mezilo.  Naivnim stanovnicima iz seoskih područja, dobrodošlicu bi pružili,  pijanice, šverceri i prostitutke čiji je drugi dom bila restauracija, a vječiti cilj prevara naivnih došljaka punih zdrave hrane ideala i novca.
Amerikanci su u vrijeme globalne imigracije prve stanovnike zadržavali na takozvanom „Liberty Islandu“ dok se stanica Bistrik u to vrijeme nalazila isturena ali apsolutno nezaštićena od novo-pridošlih imigranata. Slijepo vjerovanje da će gradski šljam i sitni lopovi zadržati imigrante bio je stupidno. Jedina njena prednost ali i mana, bila  je što se nalazila na visini od 530 metara. Ispred zgrade same stanice pružao se pogled na Sarajevo - grad koji će doživjeti svoj "procvat" mnogo godina kasnije. Prvim svjetlima grada imigranti su ostajali fascinirani. Ali čekale su ih još mnoge prepreke na putu ka  aposlutnom uspjehu.

Tračnice koje su dovodile maleni voz do same stanice nisu imale izdignute prostore uz njih, niti perone za ulaz. Ulazilo se i izlazilo direktno sa gole zemlje i na golu zemlju se stupalo. Bio je to prvi kontakt  novih nogu sa nabijenom zemljom grada Sarajeva.  Zemlja bi se zadržavala na stotinama cipela a onda prilikom prve kiše cijedila s njih i tekla u zlatnožutim potocima niz Bistričku mahalu sve do „Principovog mosta“ 
Sitna raja koja su stanovala u malenim kućicama uz stanicu bili su druga odbrana grada. Sitne prevare i usluge koje su nudili za velike pare bili su oštar mač za nove doseljenike na koji su se ovi rijetko kada porezali.

Ćiro je prestao voziti 1978, Sarajevo se do tih godina već proširilo a novo stanovništvo je već davno opralo garave ruke i lica. Udobno se smjestivši negdje u velikom šeheru. Povratne Karte za Ćiru su već negdje uz put izgubili ili namjerno pocijepali. Jer su znali da će bez obzira na sve, Sarajevo pokleknuti, što se i desilo vrlo brzo.
U grad su došla neka nova prezimena, neka nova gospoda, neki novi običaji i novi ljudi koji su nametali svoje samo njima znano. Ovo je jedini grad koji prihvata tuđe a zaboravlja svoje. Ali sarajlije nisu takve. I za imigrante su smislili novi naziv. Pruga koja bila široka samo 75 cm, bila je relativno uska kao i pogledi imigranata prema Sarajevu. Uska Pruga i uski kolosijek bili su sinonimi za nešto novo i za neke nove. Da bi se indirektno prikrio njihov identitet, a u sarajevskim krugovima ostao prepoznatljiv dobili su novi naziv : „Skau-Gapru“
Sarajlije imaju neki čudan kov po kojem se prepoznaju. Imaju čudan odnos prema došljacima ma kako se činilo da su gostoprimljivi. Nekako su na svoju ruku, dok god im se ne remeti vlastiti mir. Nažalost istina je da nisu složni ali se njihova prepoznatljivost očituje u velikim dženazama – sahranama koje su simbolične i dovoljno velike da bi se prave sarajlije prepoznale, i vidjele, ali tada je već dovoljno kasno za neke od njih.

Mnogo vremena je prošlo, a došljaci su pravili svoje komune i klanove. Striktno su uništavali i ismijavali se „Sarajevskoj gospodi“ ili moderno prozvanim „Sarajlijicama“ koji su unutar svojih halvata, na minderima i u toplim čardacima zadržali svoju tradiciju i nam. Pažljivo su brojeći svoje šorvane i u naninim seharama i čekmedžama čuvajući tradiciju i blago.
Vrijeme i sistem, je omogućilo mnogim da u Sarajevo osjećaju svojim, ali i gradom koji im je sve ponudio, ali ga nisu nikada voljeli. Njihova djeca su uveliko postali Sarajlije pa čak i „sarajlijice“ kako ih sada umilnim imenom zovu neki novi imigranti koji žive u ovom gradu a ni sami ne znaju da su baš te sarajlijice potomci nekadašnjih imigaranata.
Istrorijat sarajevske imigracije dobro poznaju stare jevrejske vile smještene iznad Vrbanja mosta. Stanovi u ulici Koševo, Titovoj ulici, te vile na rubovima šetališta do Vrela Bosne.
1940 godina je, stari sarajevski begluci, zjape prazni, jevrejske vile zjape prazne, veliki i prostrani stanovi sarajevke aristokratije i bogatih trgovaca su prazni i spremni za useljenje nekih novih, praznih ljudi, koje su doveli stari parni vozovi. Preko noći se cijepaju, namještaj, muički intrumenti, loži parket, bacaju slike, uništavaju čardaci, komi i razbija keramička banjica. U velikim izrezbarenim foteljama sjede novi ljudi, u velikim banjama sa gusanim kadama preživaju domaće životinje.
I rat traje i rat završava.
Vozovi dolaze, željezničke stanice doživljavaju svoj procvat. Lijepo vrijeme za narod. Bistrik je pazarnim danom pun ljudi, koji se strmom cestom spuštaju u grad. Sve je manje onih koji se penju uz strmu cestu.
1992 godina je, grad je dovoljno velik da bi ga se novim metodama rušilo. Voz koji je nekada iz prelijepih krajeva Istočne Bosne doveo najveće umove i najveće krvoloke već odavno je ukinut. Njegovo postojanje je zabranjeno. Voz ih više nikada neće vratiti kući. „Sarajevski“ doktori nauka ubijaju grad i sve u njemu. Žele da unište sve ono što je do tog momenta bilo njihovo.

1996. Grad je pun napuštenih stanova. Nove a ratom zaslužne sarajlije, ponovo naseljavaju neke nove prazne domove. U Sarajevu ponovo nedostaju drveni klaviri, violine, stari namještaj. Progutala ih je neka nova vatra i neko novo neznanje.
2007 godina je. Sarajevo je moderan grad koji se izdiže i raste, ponovo doživljava svoj procvat. U njemu su konačno imigranti, na rukovodećim funkcijama.  Grad je ponovo pod okupacijom stranih sila, novih ljudi čija prezimena nemaju istorijsku vezu s ovim gradom, ali će po svemu sudeći ponovo zauzeti ključno mjesto njegovom razaranju sve do posljednjeg pravog Sarajlije kojih više ni nema.


Spahe, Merhemići, Sarajlići, Bureci, Teftedarije, Bičakćići, Škaljići, Fadilpašići, Kulovići, ... bi rado napravili novi voz i novu malo širu prugu te napunili vagone bježeći iz grada koji je sve manje njihov a sve više imigracioni centar s nadmorskom visinom od 410 metara bez ikakve zaštite od priliva novih još boljih ili još gorih koji se prepoznaju uz šapat i mig uz frazu :
"ma stipu njih, skau-gapru !" 

Tarik Kapetanović infoBAR.ba
28.11.2007 4:58