Odnos moderong svijeta i malaričnog potkontineta

Miljama daleki svijet podkontinenta Azije što se ljulja u kolijevci Indijskog okeana je s vremenom počeo da se probija do Zapada i Evrope nekako nenametljivo u vidu začina, svile za čim je moderan svijet čeznuo od onoga momenta kada ga je otkrio i nemilice krenuo da zabada nos u senzualnost Istoka, ekspolatirajući njegove mistične čari pretvarajući ga u komercijalizam potrošačkog društva, jeftinu zabavu mijenjajući mu suštinu na kojoj je stvoren kao datost u jednom kulturnom krugu tradicije čija se opstojnost zasniva na poštivanju starih stoljetnih propisa radi mira i harmonije u društvu, a ne zbog igre ili zabave kako na to danas mnogi gledaju. Kako i u koji kontekst se uklapa indijska duhovna tradicija u moderni zapadni svijet? Uklapa se ona, dakako, tek onda kada je izmijenjen i prilagođen, onako „prekojen“ po mjerilima Evrope, čuvenog kolonizatora, onda kada se indijsko sveto pretvori u evropsko profano. Tek tada...
Kada sam prije samo par godine sasvim slučajno na Baščarsiji, u jednoj suvenirskoj radnji ugledao bronzanu statuu Hanumana, u pozi kako kleči i moli se sklopljenih dlanova mislio sam da sanjam. Mom oduševljenju nije bilo kraja, jer „dašak Indije“ je stajao u mnoštvu kazana, ibrika, mlinova za kafu i mangala na sred Baščaršije teško primjetan zbog svoje tamne boje. Prodavač mi je rekao da je uvezen iz Indije i da je na cijeni (čiji li sad ured krasi?...). Sjedio je na lotosu, cvijetu čija simbolika se neizmjerno veže za sveto i uzvišeno, npr. sam proces rasta ovog cvijeta se pomoću analogije dvodi sa suštinom drevnog indijskog učenja o životu. Kao što lotos niče iz prljave močvarne kaljuže kao njen najljepši stanovnik koji bi da dostigne svoj vrhunac, tj. potpuni procvat, tako i čovjek treba da se izdigne iz zagađenog materijalnog svijeta do konačnog apsoluta harmonije (nirvane).

Nema u Evropi „modernih asketa“ koji sjede uz drvo dok meditiraju i čekaju da im padne jabuka na glavu kako bi dobili ideju da učine nešto za svijet iz humanih i altruističkih pobuda (svaka čast izuzecima i onima koji se još uvijek bore, neposrčući pred izazovima smjelih naftaša), ali se zato nađe prostora u njihovim vitrinama za jedan „skupocjen komad umjetnine“ kao stvar prestiža ili samoljublja svoje finasijske moći i dobrog ukusa kojeg svi trebaju da vide kako bi mogli reći:“Kako vi imate stila, mora da planirate kupiti još jedan komad za vašu kolekciju umjetnina!“

Dok jedan megalomanski Evropljanin sjedi kod kuće i češe svoje međunožje i gleda novi film Aishwaryje Rai, u Indiji na stotine mladih boluje od malarije. Dok jedna „suhonajava“ Ingrid ili Brigitte iz Švedske se uporno bori da savlada upute koje se nalaze u priručniku za tantrički seks, dok pali mirisne štapiće u svojoj sobi sa baldahinima, dok bjesomućno nastoji da relizira svoju izmaštanu i izidealiziranu viziju ljubavi sa svojim špancem Rodrigom koji radi kao gastarbajter negdje na građevini, kroz priču o Tadj Mahalu, žene u Indiji boluju od bulimije ne zato što žele biti manekenke, već zbog neimaštine i siromaštva i maćehinskog evropskog odnosa spram ove zemlje iz koje je vječito čupala slonove kosti, zlato i prirodno bogatstvo. Na čuvenim putovanja kraljice Elizabethe II po zemljama Comonwealtha, govori bi često započinjali sa izjavama:“Moj indijski narod, moj australski narod“ u kojim leži sva zapadnjačka cinična ironija o ljubavi i saučesništvu sa svijetom potkontinenta, u tim svečanim proklamacijama s ciljem da se lobira za vjernost kraljevskoj stolici dok ona još uvijek ima interesa za izvorima svojih prihoda i budžeta koji će biti dostupni u bilo koje doba dana ili noći, jer valja kraljici piti čaj uzbran sa indijskih plantaža natopljenih znojem i mukom nadničara. Ima li kraja Evropskim lažima? Ima... Kada se lijena tiba napuni i licemjerstvo usmjeri na nekoga drugog.

Semir Avdić by infoBAR.ba
25.03.2008 23:10