Znanost o književnosti – krovna institucija „britkih i visprenih teorija“ razvijanih kroz stoljeća, oruđe brojnih teoretičara od antike do danas, omogućavala je definiranje kategorija, pristupa književnim djelima kroz razne prizme, uvijek sa jednim ciljem: prodrijeti do esencije samoga djela, do njegovog bitka, suštine, otkriti šta ga to čini litrerarnim, kojim sredstivma i na kojim temeljima je pisac izgradio svoju tvorevinu. Jednostavnije rečeno, hirurzi za pisane riječi, koji svojim teorijskim instrumentarijem seciraju svaki dio književnog djela. Operacija se smatra uspješnom, tek onda kada se djelo može svrstati u neki od žanrova, pravaca ili nekih drugih književnih kategorija. Čitav ovaj uvod je samo jedna simplifikacija kompleksne Znanosti o književnosti, te je iz tog razloga trivijalna. O trivijalnom je ovdje i riječ, o fantastici. No, koliko je svijest čitaoca izgrađena po pitanju fantastike kao trivijalnoj književnosti?

Čemu nas ona uči? Da li nas uopće može bilo čemu naučiti, osim što nas zabavlja dok čitamo? Ja bi rekao:“Ne uči nas ničemu, ali nam je zato super zabavno dok čitamo o tim svjetovima vila, vilenjaka, patuljaka i sličnih deformisanih likova sa kojekakvim grbama i izvitoperenim konfiguracijama tijela“ No uvijek postoji ona druga strana koja će reći:“To nije tako!“ i čitava će horda krenuti da brani svoj stav o Harryju Potteru i Gospodaru prstenova. Harry je dobar prijatelj, a družina Prstena kao musketiri se drže skupa, što može posližiti kao lijep primjer pravog prijateljstva.
Ruski lingvist Cvetan Todorov, prvi čovjek koji je ovaj fenomen, sistematično i nadasve, znastveno obradio u svom djelu Uvod u fantastičnu književnostsmatra se pionirskim poduhvatom. Omogućio je sasvim nov pogled na ovu vrstu književnosti koji će razuvjeriti svakog skepitičara da nije riječ o nečemu što nema svoju organizacijsku strukturu i svoja pravila po kojima se kreće i gradi u smislene cjeline fantasy svjetova. Svijet je ono od čega Todorov polazi u ovme djelu, tačnije, on smatra da ova književnost treba da se zasniva na opoziciji prirodni svijet/natprirodni svijet koja će čitaoca uvijek dovoditi u jednu nedoumicu, tj. da se sve vrijeme koleba između onoga što je stvarno i ono što je nadrealno. “[...] tekst treba da primora čitaoca da svet književnih likova smatra za svet živih ljudi/stvorenja i bude neodlučan između prirodnog i natprirodnog objašnjenja opisanih događaja.” (Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, prev. Aleksandra Mančić-Milić, Rad, Beograd, 1987, str. 19) Obzirom da elemente fantastičnog možemo sresti u epovima, kratkim pričama, dramama, skoro pa je nemoguće fantastičnu književnost odrediti kao žanrovsku.

Zanimljiv primjer navodi u svom radu Teorija mogućih svetova u fantastičnoj književnosti Aleksandar Bošković: “…na primer, Hamlet, bez obzira na pojavu duha Hamletovog oca, koji je, naravno, natprirodni činilac, ne može biti svrstan u fantastičnu književnost, jer je po sredi periferni fenomen koji je samo jedan fragment fantastike i koji nema dominantnu ulogu u svetu fikcije. Pre bi se moglo reći da pojava duha motiviše Hamletovu odluku da dela, pa samim tim, da pokreće radnju.“ Zato fantastiku bi trebali da doživljavamo, u svim njenim kretanjima u književnosti, na jednom makro planu. André Jolles u svom djelu Jednostavni oblici kao karakteristike bajke, kao svijeta u kojem se pojavljuju nadprirodne sile, navodi čudno i čudesno elementima koji dominiraju njenom strukturom, dok Todorov izdvaja ova dva elementa iz konteksta fantastične književnosti i uvodi pojam čista fantastika, a elemente mita i legende sa fantastikom povezuje samo na osnovu sličnosti jer mit i legenda ne moraju sadržavati elemente fantstike da bi opstali unutar svog socio – kulturnog miljea. Npr. ako je vitez ubio zmaja (biće natprirodnog svijeta) – njegov lik i djelo će biti ispripovjedano u legendi istom mjerom ukoliko bi spasio princezu (biće prirodnog svijeta) od neprijateljskog kralja, za razliku od fantastike kojoj je nužnost da posjeduje elemente začunosti koji će doprinijeti realizaciji natprirodnog svijeta kao realnog. Sličnost se ipak ne da isključiti između međusobnog prožimanja ovih književnih žanrova. U fantastici, kao i u basni (koja je jednostavniji i arhaični književni oblik) junaci imaju čudesne moći, a životinjama i biljkama se pripisuju ljudske osobine. Dakle, za kategoriju žanra u fantastičnoj književnosti može se reći da je prevaziđena i da nije fiksna baš zbog tih „lutajućih motiva“ koje možemo sresti van fantastične književnosti, a unutar svekolike književne umjenosti.

Semir Avdić by infoBAR.ba
18.12.2007 22:10