
Rasparčanost ove „šake jada“ jugoistočnog balkanskog prostora što ga dijele svi ti silni i presilni vodiči „naroda i narodsnosti“, skoriše nam jezike da bi nam pokazali gdje smo to mi prije griješili u našem izgovoru, misleći da će nam time donijeti dobro, jer sve prije toga je bilo nepravilno, pa i komuniciranjem jednim jezikom iz kojeg se danas rodiše tri, ni manje ni više, kao trojke neke sretne majke koja svoju djecu gleda kao u svetinju i govori: “Ovo su moji sokoli!“. Sad smo kao pametniji.Ponosni što nam sačiniše nove jezike, pa i malo novije historije, rekoše nam da gradimo i svoj nacionalni identitet, i stalno, na sva zvona zvone pričajući o porijeklu svakog od naroda, njihovim plemićkim lozama, prestoljima, plavoj krvi, zahuškaše se oni i oko kulturnog identiteta, konkretno Bosne i Hercegovine. Misle, bit će pametniji i da se oko toga zabave. Krenuše don Kihoti u pohode svečano da se svaki bori za svoju slavu, dok ih kući čekaju nagrade. U međuvremenu skovaše i pitanje:“Ko je čiji?“ kako bi konačno znali na koju stranu da idu. Počeše oni, onako snobovski, da svojataju velkane, svaki za sebe, i tako već preko deset godina i nikako da se uvjere u svoje gluposti, a apsurdu nikada kraja. Tri orla svaki na svoju stranu tjera vjetar da puše i tvrdoglavo gura u svoj tor svoga jer ne može, ma čak prkosno ne da taj bude ničiji do njegov. Sva prava zadržava jedan nacionalistički krug skorojevića koji se pozivaju na svoju daleku povezanost sa svojim precima koji su im udarili temelj za razvoj na ovome tlu.
Ono što je tragično je činjenica koja može da se uoči da nekakvi antoligičari poezije na sve moguće načine, ponukani poduhvatima ovih iz prethodnog pasusa, da izdvoje Aleksu Šantića iz bosanskohercegovačkog kulturnog kruga pjesnika i stvaralaca, te ga još uvrštavaju u kojekakve web siteove koji bi navodnno trebali da bude svijest o nacionalnom identitetu jer bi to doprinijelo ponosu jedinog mu naroda. Taj MOSTARAC, vrli svekoliko talentovani čovjek (svojevremeno se bavio i glumom) po svom stvaralačkom opusu je pjesnik melanholične ljubavne poezije koja u sebe ujedinjuje „tri žene, tri ljubavi iz tri naroda“ koje spominje Novica Telebak – Teni u svom tekstu „Moj Šantić: Čovjekov osvojeni smisao života“ objavljen u književnom časopisu za nauku, književnost i kulturu „Most“, što je mene kao čitaoca navelo da zaključim, da vidim te tri žene kao tri simbola, utjelovljenja MULTIETNIČNOSTI ove zemlje i ovog komada prašine na planeti Zemlji, koji se stoljećima gradi na različitostima kultura i običaja ljudi i naroda. Gdje je tu bosanskohercegovački identitet, pitala bi se troglava aždaja? Bosanskohercegovački identitet je u multietičnosti, i svaki drugi pojedniac koji gleda drugačije na ovu zemlju, kao homogeniziranu cjelinu jednih, ne misli joj dobro. Svaki bosanac i hercegovac bi tako barem trebao da vidi, jer iako ovaj prostor nosi teško breme prošlosti, neke stvari treba da stoje na svome mjestu i da se o njima govori sa onoga aspekta koji je najrelevantniji.
Svojatanje Alekse Šantića kao pjesnika koji pripada samo jednom narodu, lično za mene, predstavlja uvredu, jer izgleda kao čupanje tkiva iz zdrave cjeline bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa koje se ogleda kroz svoje stvaraoce. Sav taj fašizam koji hoće da napravi rak ranu ne ide nikome u prilog. Gdje mu je mjesto? E pa za vijeke vijekova u BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ književnosti, rame uz rame sa Skenderom, Brankom, Ivom, Hamzom i čitavom plejadom književnika od Save do mora i od Drine do Une.
Semir Avdić by infoBAR.ba
14.11.2007 18:37
|