Sylvia Plath (1932 – 1962)

Mnogi od vas, dragi čitatelji, prepoznajete “Damu Lazar” kao Sylviju Plath, američku pjesnikinju 20. – og stoljeća snažne inspirativne moći da svoje iskustveno i doživljeno, pretoči u stihovite krilatice o kojima se i danas govori i raspravlja, kako u književnim esejima, tako i među feministicama, koje u njenoj poeziji pronalaze mnoga polazišta o pložaju žene u društvu. Jedna je od onih pjesnikinja (rame uz rame sa Anne Sexton, šarmantnom pjesnikinjiom koja je koristila svoje cipele sa visokim potpeticama kao pepeljaru, jednu od svojih pjesama je posvetila Sylviji Plath), koja je pripadala grupi “ispovjednih pjesnika”, čija je poezija duboko ukorijenjena u intimi privatnog života, koja se manifestira u “eksploziji emocija” što razotkrivaju skrivene skute podsvjesti. Čivatava jedna poezija kao primjerena psihoterapija, pokrenuta i vođena od strane Roberta Loewella, također pjesnika, kod kojeg je Sylvia pohađala časove kreativnog pisanja.

Rođena 27. oktobra 1932. U Bostonu, Saveznoj Državi Massachusetts, već sa osam godina piše svoju prvu “Pjesmu” . Od tada njen talent počinje da se razvija i pretače u čitavu jednu rijeku pjesama: “Tatica”, “Ti si”, “Žigolo”, “Minhenski manekeni”, “Kolos”, “Sastanak pčela”, “Psići u julu”, “Ariel” itd. Njeni pjesnički “virovi”, govore, u jakim metaforičkim slikama , o svakodnevnim životnim okolnostima odnosa muškarca i žene, prošlosti, djetinjstva, bolnicama, i onog najintimnijeg i privatnog, o kojem se Sylvia Plath ne ustručava govoriti. U pjesmi Žena Lazar (kod nekih prevodilaca Ženski Lazar), otkrit će nam tajnu na poetičan način o svojim davnašnjim poduhvatima, “da učini to opet”, misleći na svoj propali pokušaj samoubistva, ili osjećaja otuđenosti koji za sebe priželjkuje:

Nisam željela nikakvo cvijeće, samo sam željela
Da ležim sa podignutim rukama svojim, potpuno prazna.
Koja sloboda je to, nemaš pojma koja je to sloboda –
Spokoj je toliko veliki da te obmamnjuje,
A ništa ne traži, ni traku sa imenom, ni sitnicu. (Tulipani)

Objavljivala je u mnogim časopisima, još kao studentica na Cambridgeu, gdje upoznaje Teda Hughesa, britanskog pjesnika laureatea, sa kojim stupa u brak. Iako samo kao žena, velikog pjesnika, za života uspijeva dočekati da na svjetlost dana izađe njena prva zbirka poezije “Kolos”

KOLOS
Nikada neću uspjeti da te potpuno sastavim.
Spojen, zalijepljen, i pravilno uzglobljen.
Revanje mule, hroktanje svinje, bludno gaktanje
I dalje teče iz tvojih ogromnih usta.
Ovo je gore od kakve njive.

Možda smatraš se kakvim proročištem.
Glas mrtvaca, ili nekog boga.
Trideset godina trudih se
Da ti mulj iz grla izvadim
Ništa pametnija nisam.

Penjući se malim ljestvama sa ljepilom i lizalom
Pižem poput mrava u crnini
Preko jutara tvoje obrve
Da popravim velike ploče ljubanje i očistim
Ćelave, bijele humke sa očiju tvojih

Plavo nebo iz Orestije
Se u luku izvija iznad nas. O oče, sam si ti
Kadar i znamen kao Rimski forum.
Načeh svoj ručak na brdu crnih čempresa.
Tvoje izblijedjele kosti i aknatska kosa su razbacani.

U staroj im anarhiji sve do horizonta.
Trebalo bi nešto jače od udara groma
Da bi se stvorila takva ruševina.
Noćima čučih na rogu izobilja
Tvoga lijevog uha, van vjetra,

Brojeći crvene zvijezde i one boje šljive.
Sunce izlazi ispod stuba tvoga jezika.
Moji sati sjenom su vjenčani.
Ne osluškujem više grebanje
Po blijedom kamenju prstaništa.

Posljednjih nekoliko mjeseci svoga života, Sylvia Plath uspijeva dovršti svoj autobiografski roman Stakleno zvono, koji objavljuje pod pseudonimom Victoria Lucas, koji govori o mladoj, studentici, urednici časopisa, životu, vezama i prijateljstvu, kada se čita sa površine, ali u dubini, roman krije intimna emotivna previranja mlade djevojke, koja nastoji da uspostavi odnos sa sobom i životom u kojem je uvijek potrebno donijeti stavove. Sylvia Plath, tragično je preminula, oduzevši sebi život, februara 1963. godine

Posthumno, nakon njenog samoubistva, Ted Hughes uređuje njenu drugu i posljednju zbirku poezije “Ariel”

Sylvia Plath u jednoj od svojih pjesama kao da je svima najavila kako će okončati:

SVAKODNEVNICA
Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi
koji joj kažu - piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji ručak
za muža kojeg nema,
za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju,
čak i za susjeda u
stanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti...

Nakon njene smrti, mnogi njeni obožavaoci su skidali prezime njenog muža sa nadgrobnog spomenika, koje je bilo dodato uz puno ime i prezime ove autorke. Naime, optuživali su ga za njenu smrt, smatrali su da su njegova brojna nevjerstva snažno uticala da počini čin samoubistva. Ono što je mnogim genaracijama poslije ostalo jeste njena poezija koja i danas ima jako uporište, pogotovo među mlađim naraštajima čitalačke publike. Ono što je nedostatak kod nas, je to što njena poezija nije mnogo prevođena, te se većinom o njoj doznaje iz izvornika na engleskom jeziku kojih ima dovoljno. Ono što je ostalo iza nje, sem poezije, romana, i jedne zbirke priča “Jonny Panic i Biblija Snova”, jeste njen dnevnik koji je priredio Ted Hughes i nazvao “Rođendanska pisma”, u neku ruku izgleda kao “zbornik” pisama koje je Sylvia pisala Tedu i svojoj majci Aureliji.

Mjesec je oktobar, kada se navršava 44 godine od njenog rođenja, u vremenu smo postmedrnizma, u veremenu smo kada njena poezija još uvijek živi.

Semir Avdić by infoBAR.ba
04.10.2007 18:51