Čujem o zabrani pušenja na javnim mjestima u Hrvatskoj. U Nizozemskoj takvih zabrana nikad nije ni bilo.
Naravno, postoje javna mjesta na kojima se ne može pušti, kao što su neki restorani ali se zato jutarnja ili poslijepodnevna kava uvijek može popiti uz cigaretu.
Ipak, u našim će državicama i pored zabrane, ljudi u prosjeku pušiti više nego u Nizozemskoj.
Povodeći se za europskim zakonima i tkzv. europskom praksom, ljudi zaboravljaju da takav zakon zapravo ne postoji. Takve stvari se u svakoj državi EU uređuju slobodnom voljom.
To je stvar osobnog izbora i izgrađene svijesti o štetnosti pušenja. Dakako, i stvar ekonomičnosti.
Kako je kutija od 19 cigareta u Nizozemskoj u prosjeku 4 eura, ljudi pribjegavaju sve većem nepušenju iz praktičnih razloga.
Tu je veliki postotak ljudi koji i dan danas motaju duhan, tradicija toliko zaživjela kao na Balkanu burek s jogurtom, za doručak.
Ipak, kada uzmeš kutiju cigareta i sa obje strane velikim, masnim slovima, na više od pola kutije pročitaš: «Pušači umiru mladi», «Činite smrtonosni korak» ili «Ubijate sebe i ljude oko vas», onda se takve neugodne «reklame» polako urezuju u ljudsku podsvijest.
I sam sam sa proždirača dvije kutije dnevno, spao na pušača nekih 5 cigareta tjedno.

Svi znaju da su ovdje lake droge legalne, a debate o tome jesu li to droge u smrtonosnom smislu riječi, često se vode na državnim televizijskim programima.
I opet u postotcima, zapravo je zanemariv broj Nizozemaca kojima je praksa smotati joint.
Dok s druge strane, turisti u tu zemlju dolaze ciljano radi motanja cannabisa u coffee shopovima, posjeta «Seks muzeju» i Red Light Districta.

U edukacijskom programu za djecu, zanimljiv je dječji talk show. Skupe se klinci od 6-10 godina, male plave, rumene barbike i pjegavi dječaci, sjednu u krug i sastanak počinje. Naravno, lica su duboko ozbiljna, a nova djevojčica ustaje i predstavlja se:
- Hi, ja sam Astrid.
- Hiiiiiii, Astrid – ohrabruju je veliki patuljci.
- Imam nesuglasice u obitelji. Mislim da sa roditeljima nema suživota – zastaje Astrid, a tišina neugodna.
Djevojčica do nje, vođa grupe, dotakne je utješno u znak ohrabrenja i kaže:
- Samo hrabro Astrid, svi smo uz tebe.

I dok djeca u dječjem talk show ispovijedaju svje «teške» životne probleme, u nekom drugom terminu se pojavljuje poučna emisija, u kojoj u nekoj obitelji gostuje psiholog ili pedagog; uglavnom, onaj koji je već napisao jednu knjigu tipa «Kako prebroditi...», te daje savjet nespretnom, nesmotrenom i potencijalno zločestom roditelju, kako se ophoditi sa dvogodišnjim-trogodišnjim djetetom u kući. Jer taj mali zloćko neće da jede na vrijeme, prosipa namjerno iz tanjura, ne podnosi kad se galami na njega, ne reagira na kazne tipa «nema TV-a dva dana» i ništa pod milim bogom ne radi onako kako mu se naredi.
Roditelj je sluđen ali je je zato sveznajući savjetnik tu. Situacije su gotovo uvijek mučne. I pored svega, veliki broj roditelja misli da su njihova tek prohodala djeca mali roboti. Oni koji ipak vide malo šire i svjesni su da nije dijete za svakoga, odlučuju se za psa.

Otuđenost je u Holandiji jedan od problema koji izgleda nitko, osim možda stranaca, ne primjećuje.
Sva asocijalnost i izoliranost toga društva, proistekla velikim dijelom iz protestantske etike, isključive brige o samome sebi, urođene hladnoće, inferiornosti, rezultirala je rješavanjem problema na komercijalnim TV programima, te raznoraznim verzijama Big Brothera, još jednog fenomena koji je mutirao u emisije tipa «Pojedi govna i zaradi 10.000 €», «Prepoznaj pedera na egzotičnom otoku», «Heineken, pokrovitelj big sex spektakla», itd.

Istovremeno, bolesno inzistiranje na reciklaži mogućeg i nemogućeg, dovodi do ogromnog broja konzumenata Prozaca, te još veće otuđenosti. U većini općina, obično smeće se ne smije odložiti ni u čemu drugome osim u specijalnim, za to određenim, zelenim vrećama. Svaka vreća, koja je čak i za domaćinstvo sa jednim članom, jedva dovoljna za 7 dana, košta nešto manje od 2 €. Pa ti vidi.
Za slučajno iznošenje smeća u krivi dan, a da istu večer to nisi ponovno pokupio, kazna se plaća nekih 60 €.
Ima nas dinaroida čestih sakupljača kaznenih bodova.
Ostaci od hrane se moraju odlagati u male, za to posebne kante, a odlaganje papira, metala, stakla, to je već stara priča.

A frajeri ne moraju glumiti frajere. Rasne, sisate, jebežljive Holanđanke se same nameću. Za dobar seks bez obveza, bolje je biti kakav južnjak – tamniji, dinarski ili latino, grub ali samo izgledom, klasični macho iz kojeg izbija testosteron. Odeš u disko petkom ili subotom uvečer i maca iz snova ti je zagarantirana, a da nema onog silnog natezanja – hoću, neću, bih ne bih.
Za vezu i brak je ipak bolje biti autohtoni, visoki, plavokosi i dosadno plavooki Nizozemac. On mora znati kuhati, peglati, čistiti, biti dobar u krevetu i zarađivati dobro. Da, on prije svega mora slušati šta kaže žena i sa veseljem izvršavati naredbe, koje i ne smiju sličiti na naredbe.
Oni idu na večeru i svatko plaća iz svog novčanika.

Nizozemska je raj na zemlji za oduševljene turiste, one na prozacu, te skromne milionere, koji vrijeme provode po jahtama na Mediteranu i Karibima ili u kolonijalnim kućicama s pogledom.

Saša Čokljat by infoBAR.ba
27.01.2008 20:45