Ima jedno pitanje koje čovjek uvijek postavlja sebi i drugima, ono glasi : „Zašto?“ Zašto ovo, zašto ono...?
Postoji knjiga koja nosi naslov „1000 Zašto - -1000 Zato“ , međutim čak ni ta knjiga neodgovara na neka pojedina
pitanja koja će uvijek mučiti čovjeka pojedinca ali i čovječanstvo. Neki tražiti odgovor u vjeri, neki u alkoholu,
neki u hrani a neki čak i u ljubavi. Ljubav? A da li je spas u ljubavi, da li je ona baš pravi smisao života, suština.

Kad tinejdžera/ ku zahvati ljubavna mania hop ode škola, tačnije ocjene. Pa počnu priče tipa : „ Ah zaljubio/la se pa je sva pažnju na nju/njega usmjerena.
Ali rijetko kad ljudi gledaju pozitivnu stranu, nekad ljubav digne iz pepela pa pogledaš i vidiš kako je život lijep kako možeš uspijeti da ima smisla
dokazati se. Pa čak i ako to naše dokazivanje u zemlji poput ove nije primljeno onako kako bi trebalo. Kad upoznate pravu osobu,
onu srodnu dušu tad svi na neki način tek onda upoznajemo pravog/u sebe. Mnoštvo ljudi bi odmah pomislilo kako je to glupo, da nema smisla.
Možda e tu treba dodati vjeru, možda je to ta karika. I vjera je bitna da bi se čovjek mogao otkriti i pronaći, osim sebe i druge.
Kažu da je život zeznut , težak, a ko to kaže? Razmislite, i vi i ja! Zašto bi neko rekao takvo nešto, možda je nesretan ili nešto.
Treba razmisliti prije nego što se izgovori misao, pa nije džaba ona stara „ Prvo ispeci pa tek onda reci“.
Nekad samo jednom rječju možete povrijediti nekog, povrijediti jako duboko.
Kasnije se vi hvalite s tim, a niste ni svjesni šta ste uradili, postoje „persone“ koje to rade namjerno
( jer su ljubomorni) meni, vama, svima nama, sve se zna, opet ona stara „I zidovi imaju uši“ .
U današnje vrijeme ljudi su toliko jaki na riječima, pa to je nemoguće. A djela?!
Najbolji primjer su političari: obećavaju, pričaju, zalažu se, ali rezultata je sasvim malo.
Nekad, ustvari uvijek, čujete kako učenici, mladi ljudi, mole Boga da odu iz ove zabiti,
ovog trokuta koji ima ne tako popularno ime „trokutasta konzerva“, a samo je jedan razlog- nema života.
Nekad ga je bilo, nekad se jako dobro živjelo, nekad je ključna riječ. Danas se s fakultetom ne može naći posao, štrajkovi i protesti svaki dan.
Ljudi gladuju, siromaštvo postaje biti popularno, i dok neki gledaju koje boje odjelo da kupe, drugi,
oni koji su medju „jakim ljudima“ poznati i prozvani ruljom, gledaju kako da podijele s djecom marku da ne bi bili gladni i žedni.
Čast pojedincima koji se fakat bore da bi život ovdje u našem trokutu bio moguć.
Trebalo bi svaku stranu trokuta dati jednom „vozaču države“, ups federacije, mi nismo država.

Mah, ko zna, možda za par godina ili bolje rečeno desetljeća bude sve ok.
Možda tad napokon kad poželimo ići u Pariz s voljenom osobom možemo otići lijepo bez viza,
kao što svi rukovodioci i mnogobrojni predsjednici i ministri rade. Ali možda se ni to neće desiti,
možda ćemo mi bosanci i hercegovci raditi i dalje ono što nam najbolje ide. Ženiti se za papire,
raditi ilegalno na crnu u stranim zemljama, sjediti po kafama, jesti ćevape, i misliti samo na sebe.
Ne daj Bože voditi ljubav, to niko ne radi. To je zabranjeno.
Ma to je jedini način na koji se najbolje glava razbistri i čovjeku bude lakše, kad nešto malo razmislim
možda je to baš razlog zašto rukovodioci naši donose fiktivne zakone i uplaćuju sebi na fiktivne firme, pa fali i njima.
Ali sigurno ne ćevapa i kafa. Budite mi lijepi, zdravi i pametni. Ovaj put nisam mogao izabrati bolji kraj do opjevanih riječi otpora
i mladih ljudi koji zanju svoj cilj i bore se za njega, Dubioza Kolektiv „Triple Head Monsters“ (troglava čudovišta) :

„...You have no place for fear
Your chance is your future
Your friends and your culture
Your life is like the air
And the air is all around ya’

Destroy the triple head monster
Save ourselves from disaster
Now we need revolution
We’ll take no fake solution

Rise Bosnians, rise...“

Muhamed Mizić by infoBAR.ba
17.03.2008 12:40