Dan je počeo tako lijepo. Magla se pola(h)ko dizala dok su sunčeve zrake rezale tu istu maglu kao nož oštricom nježni puter. Međutim pri izlasku iz stana shvatim da je toliko hladno te da onih sunčevih zraka nigdje nema, sakrile su se iza tamnih sivih oblaka. Pobjeglu si mi ispred očiju, magla je postala sve gušča a tako se počelo mijenjati i boja dana, te boja mojih osjećaja prema tom danu. Krenulo je niz brdo.

Ulazeći u tramvaj vidim da su poštovani revizori još poštovanijeg Sarajevskog GRAS-a unutra i kao da čekaju samo mene. Tramvaj je krenuo prije no što sam izletio iz njega, pa sam tako ostao zatočen, čekajući strašni sud koji se približava prema meni brzinom koju obični čovjek teško može dostići, pogotovo ako ima onako izbačene stomačne jastuke, u ovom slučaju zvane „čovjekolili airbag“. Prilazeći mi uputi mi onaj pogled karakterističan samo njima, odmah mu reče da nemam kartu i da izlazim na sljedećoj stanici. Nakon romantičnih riječi koje samo revizori znaju reći, a to su: „Prebiću te, došljo jedan!“, izađem van i pješice odem do svog odredišta. Nakon što sam obavio sve obaveze i pročitao u jednim novinama da su revizori strancima naplaćivali dodatne karte iako su imali već kartu za taj put, pozovem prijatelja na čaj, jer kafu nepijem, naravno on pristaje te se dogovorimo gdje ćemo se naći. Odem i čekam, a čekanje me ubija. Ali to je bilo zabavno čekanje, jer stojeći pored ceste na najprometnijoj ulici u gradu vidim kako policija zaustavlja auto zbog nekog prekršaja. Pomislim jao jesu radni i efikasni, obavljaju svoju dužnost, napominjem rotacija i sirena su bile upaljene. Pri izlasku policajaca iz službenog automobila, izlazi i osoba zaustavljenog automobila. Sav nestrpljiv čekam šta će se desiti, kad ono romantika. Pozdravljaju se, grle se, ljube se, prijatelji su! A ja zinuo i gledam šta se događa. Osoba zaustavljenog automobila govori policajcu kako nije trebao paliti sirenu, kao mogao ga je samo „prozvati“ stao bi on. Pitam se da li tako političari, prozove ovaj onog s jedne na drugu stranu parlamenta, hoće li glasati za zakon o pravu demobilisanih boraca, invalida , a ovaj proziva samo jedamput, to znači razmislit ću. Jao ma divota, ništa drugo. U tom trenutku meni zvoni mala kutija prenosivi uređaj za telefoniranje. Prijatelj otkazuje sastanak iz njemu poznatih razloga. Ha, možda je i njega neko „prozvao“. Odlučujem polako da krenem pješice kući. Šetajući srećem razne ljude. Ljude koji sjede na pločniku traže novac za nešto, ljude koji prodaju dionice i nude ih meni. Pa zar izgledam neko ko bi kupio to čudo. Sreo sam i dosta poznatih ljudi, ovo poznatih trebam napisati slavnih ljudi velike BiH. Dino Merlin na svom predivnom biciklu s najnovijim zimskim gumama iz 1940-e godine. Deen ( koji je izjavio prije samostalne karijere da nikad neće imati umjetničko ime) lovi svoje usne po ulicama Sarajeva. I naravno nezaobilazni ljudi s pečetom (štambiljem, muhurom) na čelu s oznakom CD. I tako šetajući dođem do Vilsonova šetališta, a tamo sam sreo samo dva naraštaja ljudi. Na jednoj klupi nalazio se mladi par, ona njemu u krilu a on sav veseo jer sad će moći svojim jaranima ispričati (koristim pravi žargon) : „Jarane mala mi sjela u krilo, u krilo jarane, ja ba“. Naravno bilo je i ljubavi, načuo sam kako joj je rekao da je voli, ali pitam se zašto li joj je to rekao, radi svoj ekoristi ili stvrano ima srca, iako tako nije ni malo izgledao.

Malo dalje na klupi, u istom šetalištu srećem starog dedu i njegovu dragu baku. On zapalio cigaretu a ona na njega galami, nešto u smislu da će ga cigarete koštati glave jednog dana. Bilo je to divno za čuti, to je na neki način dokaz da kod njih ljubav još radi. Ona se brine za njega. Toliko su toga proživjeli zajedno. Predpostavljam da su jako dugo u braku. Ali opstali su, oni su živjeli davno nekad, nisu imali mobitele niti mailove, nego prozore, p amomče ti skupi hrabrosti hodi pod prozor, i čekaj kad će njen otac naići s lovačkom dvocjevkom. Tako se ljubav gradila. A ono dvoje s prve klupe, njima dajem još par sedmica. I tako šetajući dođem do svog malog harema. Uđem u stan i odmah izađem na balkon, pogledam u nebo i vidim iste one sunčeve zrake koje su me zeznule i u samo jutro. Kao da je namjerno to urađeno da bih proživio taj sivi dan, a do kraja dana je bilo sunčano i vrijeme i ja. Da mi je biti u onom sistemu, prije dvadeset i kusur godina. Tad sam bio mala beba samo, ali čitajući i slušajući priče svidjelo mi se.

Onaj „stari“ par s klupe, mi dao razlog da uživam u trenutku koji je sad. A da ne brinem za budućnost. U jednu ruku ona je irelevantna, ali opet treba se zabrinuti i za nju. Nadam se da ću kao i oni jednog dana sjediti s svojom boljom polovicom i uživati u tom trenutku, gledati kako nas mladi ljudi gledaju kako smo sretni i uživamo jedno s drugim. Ali niko neće znati da smo u kreditima do grla. Pa ipak moram malo i biti sarkastičan. Ne može sve biti tako bajno, zar ne, ili možda može. Vidjećemo, vrijeme će mi donijeti ono što zaslužujem. I ovaj put pjesmica je ta koja će obilježiti kraj, ali samo refren pjesme „Dal' sjećaš se...“ poznate hrvatske grupe :

„...Dal sjećaš se, sunce je jače sjalo
Dal sjećaš se, ispravno se brijalo
Dal sjećaš se, važna bila je rima
Danas važne su pare, što to s nama ne štima?

Dal sjećaš se, tvrdi ritam i MC
Dal sjećaš se, svi zajedno brijali
Dal sjećaš se, važna bila je rima
Danas važne su pare, što to s vama ne štima?”

Muhamed Mizić by infoBAR.ba
17.12.2007 13:55