Kad sam odlučio pisati, počeo sam razmišljati šta, kako, o čemu. Možda da uradim nešto poput „Sex and the City“, ali ne mogu ja to, nisam neki šminker, na meni nema Guccia niti kopirane markirane odjeće s kojom se hvalim okolo i razmećem. Pa kad se već poredim s poznatom kolumnisticom moram spomenuti i to da moje omiljeno piće nije cosmopolitan, niti gledam kako doći do dobrog sexa. Ja se bavim gledanjem svijeta iz drugog ugla, svog ugla, meni lijepog ćoška. Na način koji je meni svojstven, nekad je potrebno čitati i između redova, a ne samo ono što je crno na bijelom. Pa krenimo u avanture.
    
Toliko ružnih stvari se dešava svaki dan. Toliko toga ima za ispraviti, popraviti, jednostavno urediti i dovesti stvari na svoje mjesto da bi ljudi mogli lijepo i ugodno da žive. Prošećite se ulicama grada, na glavnoj ulici u svom gradu počnite brojati korake, kao i ja jedan dan. Na svakih pedest do sedamdeset koraka čućete istu rečenicu, tj.pitanje koje je sasvim razumljivo a ono glasi: „ Imaš li marku? Ma samo pola marke.“  I šta trebamo, jedne proći drugima dati i tako dalje. Kako znati da im stvarno treba ta marka, radije kupim kilogram kruha/ hljeba pa dam toj osobi. Nasuprot tome svemu brojite plakate, obećanja, vjećanja, odluke te pozitivne stavove i odluke koje su donošene u korist naroda, te da se narod tomu veselio i svi bili srentni. Da međusobno pričamo kako imamo super ljude koji nas vode do velikih, jako velikih vrata Evrope. Kratko obavještenje, nećete se zabrojati, samo naprijed.
Naime, moram biti iskren, ogorčen sam kao i većina na sve oko nas što se dešava. Upoznao sam čovjeka koji je zreo s godinama, zrelo razmišlja te su njegove riječi dosta utjecale na moj stav, moje riječi izrečene, napisane. Invalid koji je dao dio sebe za tako zvanu „svoju domovinu“, nakon što se sve smirilo, dotični gospodin je počeo svoj rat, svoj vlastiti rat s istim ljudima koje je on branio i čuvao dobrovoljno. Samo ovaj put ratovao je samo za svoju obitelj i sebe. Nažalost njegova bitka je više puta izgubljena, njega niko ne pita kako plaća stanarinu, kako hrani djecu, kako uspjeva da voli svoju suprugu, jer ona mu je oslonac u životu. Gospodin, nazivam ga gospodinom jer on to i jest, veći gospodin od nekih tzv.gospode. To nisu samo osobe koje se vozaju po gradu u službenim automobilima i zaustavljaju sav promet u gradu jer oni žure u wc u svoj skupi stan. A neki taj stan ne mogu sami imati i ne mogu da rade šta žele, nažalost. Iskreno se nadam da će se sve nakako riješiti, jer čovjek što je bolji po karakteru i po svojim istinski osobinama nije baš za naše sredine, jer takve jedu za ručak u velikim pokretnim restoranima. Moja ogorčenost nije skroz doprijela u korijen samog mene, ima u meni i malo onog optimizma koji kaže onu poznatu: „Nada zadnja umire.“. Znam, zvuči kao klišej.

Boriti se treba u svakom slučaju, ja se borim, ja se trudim, pa kako to mogu ja, tako mogu i ostali. Ipak borba zna biti teška i često s gubitcima. Jedne prilike moj mi je djed rekao da se držim za dvije grane, pa tako kad jedna pukne da imam drugu za oslonac. Nekad mi je to super dobrodošlo, ali nekad su mi obje grane pucale. Gdje i kako sam padao, nije ni bitno. I sad se ja pitam da li ima veze s vezom sve ovo što napisah, ali uvijek kažem moje riječi su dvosmislene i nikad ne kažem pravu stvar. Kod mene se čita između redova. Mogu pisati na bilo kojem jeziku, uvijek ću pisati, mogu pričati na mnogim jezicima, govoriću, mogu slušati sve jezike, slušaću samo sebe. Možda sam ipak trebao pisati nešto o sexu ili takvim stavrima, pa to se sad čita kao ludo. Ali na trafikama ima časopisa raznih koje sadrže sva sexualna dostignuća i priče da jednostavno nema potrebe da se o tome toliko priča, jer i tako svi okreću glavu od toga kao i od ove naše države. Sex je postao tabu tema koja se rijetko spominje, a ovo drugo je postalo tabu tema, pa se samo pokupimo i odemo u inozemstvo. E pa, ko hoće i ima šansu samo naprijed, i ja bih da sam bio ove pameti. Ali nažalost nisam. Nalazimo se tu gdje jesmo.

Neka nas prošlot gura ka budućnosti a ne ka prošlosti. Možda jednog dana budemo svi zajedno u isti glas vrisnuli i krenuli naprijed. Bez znaka stop, bez barikada, bilo verbalnih ili fizičkih. Ali do tad citiram par riječi poznate pjesme još poznatijeg rock banda koji glasi : “Nije sve, nije sve tako sivo kad imaš s nekim otići na pivo!“. Ali ipak završit ću s citatom pjesme gospodina Izeta Kike Sarajlića koja će svojom srži doprijeti do nekog, nadam se. Ona glasi :

“Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te držim za ruku!  “

Muhamed Mizić by infoBAR.ba
28.11.2007 5:52