Svijet kao kosmička, prostorna ili geografska zajednica (to su njegove spoljašnje karakteristike naspram strukturalnih - unutrašnjih) ne počiva na ekvivalenciji, toleranciji, a posebno ne na idealima (na njima počivaju iluzije). Prirodnim zakonima određeni su prirodni događaji, i na njih se u većini slučajeva može potpuno ili djelimično uticati, a društvenost je ostavljena kao ljudska odgovornost prema prirodi. Svaka sila koja konzistentno djeluje među pojavama ima prirodan uzrok, ali društvenu posljedicu. U XXI vijeku razvili smo se na sve moguće načine, a ipak ostali beskičmenjaci, primitivna vrsta čije početke ispod mikroskopa posmatra Bog.
Moje negiranje određenih postulata i sukob sa spoljašnjim Svijetom ne proizilazi iz činjenice da sam "drugačija", već osnov ima u nečemu što je mnogo važnije - različit kriteriji za one vrijednosti koje se nameću kao krucijalne. Ako odbacimo patetiku koja je kod umjetnika sve prisutnija, realno i decidno se može reći da ono što je srž korelacije među individuuama - interes. Sudionici smo funkcionlano povezanih odnosa, čiji se svaki primarni cilj svodi na egzistent = zadovoljenje osnovnih potreba. Ono što je osuđujuće kod ovakvog banalizma jeste upravo isključivost tih potreba - one i samo one su završna tačka, koja nije u međuzavisnosti sa onim sekundarnim, koje mogu biti i često i jesu važnije.
Lično zbog takve konstatacije današnje postmoderno društvo nazivam poslijebitnom zajednicom, čija je jedina diferencija u odnosu na prvobitnu - nešto sitnija hijerarhijska ljestvica reducirana pokojim rijetkim elementom demokratije. Ljudska prava i slobode ostaju slovo na papiru, prividi i pokriće za raznovrsne abhumane tokove i produkcije, skupljajući prašinu na marginama vremena. Novac kao sredstvo plaćanja u savremenim krugovima dobio je mnoštvo novih funkcija, on je ekvivalent i statusni simbol.
Ekvivalent u smislu da ograničava ili tačno određuje vrstu i obim određenih društvenih grupacija i kategorija koje mogu sebi priuštiti da ga u enormnim količinama posjeduju; i statusni simobl kao sredstvo socijalnih nemira i uzroka nesuglasica među onima koji ga nemaju dostatno ili nikako. Novac je indirektan monopol. Živjeti u vrijeme kada je sve na prodaju izaziva strahovito gađenje i nevjericu na licima i u dušama koji čovjeka vide i ocjenuju kao univerzalno, svjesno i razumno biće. Odabrani će solidarno odgovoriti = bez obzira na Svemir, još smo četveronošci. Kilogram mozga ne vrijedi više od onoga za koliko se prodaje u tržnici - to je alarmantna činjenica koja opominje i podstiče na reakciju.
Kada sam govorila da iluzije počivaju na idealima, prevashodno sam mislila na luzije kao utopijske fragmente, odbacujući pritom fikciju i imaginarnost. Čovjek koji umre za ideal može za sebe reći da je sretan čovjek, jer kakav god ideal bio, osnova mu je sveta, ali naša djeca će živjeti u dobu bez ideala što je još gore od doba u kome žive njihovi roditelji - dobu lažnih i iskrivljenih poluideala. Materijalizam u bilo kom obliku predstavlja opasnost po očuvanje duševne stabilnosti i ratio mora biti dominantan nad nagonom za samoodržanje - to je imperativ svakome od nas, jer održati se na pogrešno izgrađenim stavovima, idejama koje nisu ni revolucionarne ni futurističke, znači živjeti mehanički.
Samo spremnost na žrtvu za dobro drugoga može uspostaviti lančano blagostanje, ali je, nažalost još uvijek neznatan procenat onih koji su na takvu žrtvu spremni. Glavni gradovi Svijeta su gladijatorske arene gdje su dolar, zlato i nafta parametri na skali za efikasnu samodestrukciju. Nemoguće je očekivati promjene dok se ne okrenemo samima sebi i ne uvedemo definitivan embargo na diskriminaciju i stavimo veto na zakon jačega.....
Lačević Lejla by infoBAR.ba
16.10.2007 15:15
|
