Fahro je rođen u Sarajevu u dijelu grada Dolac Malta koja je dobila ime po tome što je u tom dijelu grada naplacivana maltarina, odnosno porez na robu i vozila koja su ulazila u Sarajevo. Širenjem grada Sarajeva na Ch. Vilu, a kasnije Alipašino polje i dalje, maltarina se nije više ubirala, no taj dio grada je ostao nazvan Malta.

Postoji mnogo specificnosti, mnogo prica i anegdota koje se mogu ispricati za maltare, kako se nazivaju rođene osobe na Malti, i kada bi trazili zajednicke osobine za sve maltare zakljucili bi da ih povezuje ljubav prema akšamluku uz dobru kapljicu i lijepe žene, ali prije toga zaljubljenost i strast prema fudbalu i igranju "lopte".

Poznati su igraci fudbala s Malte, a jedan od njih je i Ivica Osim. Istina, iako je rođen i odrastao u Hrasnu, Osim je skoro sve utakmice igrao s maltarima, no na njegovu žalost nije nikada upoznao Fahru, jer kada je kasnije bio trener Želje, Fahro je još uvijek bio klinac.

Ali kakav klinac!

Fahro, sjetnog lica i tuznih ociju, je kao vecina maltara bio iz radnicke porodice. Imao je tu nesrecu da je rano ostao bez oca, a mater Nevza mu je otišla da zarađuje za hljeb u Njemacku. Radila kao spremacica na minhenskom flughafenu, no za tadašnje prilike vjerovatno i dobro zarađivala, kada se gledalo iz naše perpektive. Tako je Fahro bio citavo svoje djetinjstvo vezan za dedu Nuriju, koji je jedino izlazio vani, na balkon, kada bi Fahro igrao lopte.

Fahro, kao i svi njegovi prijatelji, viđali su Nevzu dva do tri puta godišnje, kada bi došla u posjetu na kratak period od nekoliko dana. Fahrinoj sreci tada nije bilo kraja, a ni sreci svih njegovih jarana. Otpakivali bi se prvo pokloni za sve Fahrine drugove. Poklon za poklonom, razne vrste čokolada koje se nisu mogle ni vidjeti u sarajevskim granapima, a kamo li priuštiti s niskom radničkom platom njihovih roditelja, cinile su njihova lica sretnim. Ipak, najsretniji trenutak je dolazio kada je Fahro otpakivao svoje poklone. Svi su samo cekali trenutak kada ce je otpakovati. Kada ce otpakovati novu Tangovku, novu Tango loptu.

Svaki Nevzin posjet je izgledao identicno. Svaki put smo se svi iznova radovali novom Tangu, i svaki put bi nakon otpakivanja te tako željene lopte trcali u dvoriste da pokusamo oduzeti loptu Fahri, što je bilo ravno misiji na mars.

Lopte se igralo uglavnom u malom dvorištu, no nama tada izgledalo kao pravi fudbalski teren. Golovi napravljeni od cigli, postavljeni dijagonalno, bez auta, kornera. Igralo se dva protiv dva, nekada tri protiv tri, osim u slucajevima kada je igrao Fahro. Kada je Fahro igrao s nama, Fahro je bio jedna ekipa, a svi ostali druga ekipa.

Druga ekipa, koliko god djece brojala, nikada nije pobijedila Fahru.

Fahro je bio definitvno cudo od djeteta za fudbal. Te utakmice su bile pravi mali spektakli. Odrasli bi izlazili u dvoriste, gledali Fahru, a mi se trudili da mu zabijemo barem jedan gol. Naravno i djed Nurija je uvijek bio na balkonu :)

Nema osobe koja nije vjerovala da ce Fahro, nas Fahro s Malte, Fahro maltar, postati poznati svjetski fudbaler.

Nesto prije 1992. godine umrije djed Nurija. Fahro ostade sam, te bio primoran da ode iz Sarajeva kod mame Nevze u Njemacku. Nakon toga se i zarati. Mi ostadosmo u Sarajevu, no svaki moguci trenutak primirja smo koristi da izadjemo i zaigramo lopte. Fahro nije bio fizicki s nama, no kada bi neko dao gol, vikali smo poznata imena: Rumenige, Pele... Fahro.
Iako daleko od nas, bez mogucnosti ikakvog kontakta, svi smo 100% bili sigurni da je Fahro veliko ime u njemackom fudbalu, te da dribla one švabe, koji mu nikako ne mogu oduzeti loptu, a on sa smješkom na licu i ožarenih ociju preševa sve ukljucujuci golmana, ne zabije gol, nego se vrati do svog gola, te ih opet sve preševa i onda ga zabije pod precku.

Rat se završi, a mene jedan od poslovnih puteva povede u Minhen 1999-te godine.
Sretoh Fahru. Sjedosmo na kafu.

Grlo mi se steglo i skretah pogled da Fahro ne vidi kako su mi suzne oci. Eto, prica, dobro mu je. Bolje je. Pije neke tablete protiv neke psihicke bolesti. Smanjili su mu terapiju na 6 tableta dnevno umjesto 8.
Iako cesto izgubljenog pogleda i lutanjem u prici sjeti se dvorista Malte, sjeti se stare raje i kako mu nismo mogli dati gola... Sjeti se bezbriznog perioda za sve nas. Udebljao se. Iako još uvijek mlad, taman za fudbalera u najboljim godinama, izgleda kao starac. Nema zene. Nema djece. Nema djevojku.

Srche onu kafu i odjednom rece: Hare, moram ti nesto pokazati, hajde sa mnom. Dosli smo ispred ulaza zgrade i sacekah ga, kada eto Fahre i nove Tango lopte.

Kaze Fahro, odjednom s smješkom i ozarenog lica :"Hajde da vidiš sta je igralište i da vidim jesi naucio igrat lopte, mozes li mi je oduzeti!?"

Ne nisam mogao. I pored svih Fahrinih problema, bolesti, ugojenosti, nisam mu oduzeo loptu. To je opet bio stari Fahro, onaj klinac ozarenog lica, koji je bio predodređen da postane fudbalska zvijezda.

Mahnuo sam mu i ostavio ga na igralistu sretnog s Tangom.

Okrenuh se još jednom u njegovom pravcu i vidjeh Fahru, poslednji put, vidjeh maestra, fudbalskog baletana, sretan što ce mi ta slika "Fahrinog predivnog plesa s Tangom" ostati u sjecanju dokle se god mognem sjecati.

Haris Imamović by infoBAR.ba
16.10.2007 23:59