Nikad neću razumijeti kako osobe sa 17, 18 pa čak i više godina nisu informisane o nekim stvarima. Da na usmenom prijemnom na Fakultetu političkih nauka-Odsjek žurnalistika, popularno još nazvanim i intervju, ne znaju odgovoriti na osnovna pitanja koja se tiču zemlje u kojoj određeni mladi čovjek živi, radi, pokušava da se upiše na fakultet ili neka opšta pitanja na koja bi morao da odgovori slijedeći diplomirani novinar. Pitanja tipa : Koliko kantona ima Bosna i Hercegovina? Koji je film iz bh.produkcije dobio Oskara? Ili možda: Koji je glavni grad Češke ili pak Ko je predsjednik Francuske?. Slušajući neke od odgovora mojih možda budućih kolega ili neke od izjava kao npr da su posljednju knjigu pročitali 2002.godine a sada da čitaju romane ili sl, zapitam se da li su ta pitanja uistinu teška...Ma ne, ono što je problem jeste nedovoljna edukacija, nedovoljno interesovanje za ono što se dešava oko nas, totalna nezainteresovanost mladih ljudi. Pa onda im bude čudno kad čuju da čitam Zolu, Selindžera, ili Koelja, odjednom sam u tom društvu iznad prosjeka po onom što znam ili po onom što pokušavam da saznam, a ja se tako ne osjećam.

Nisam bila svjedok samo tada besmislenim odgovorima, nedovoljnom nivou zainteresovanosti, nije bio prvi put da sam se zapitala kako određeno ljudi nije sramota kad kažu da ih ne zanimaju glavni gradovi država ili da kažu da ne znaju nijednog bh. režisera. Zar je dotle došlo da moje vršnjake pa i oni mlađe ali i starije zanima samo moda, izlasci, dobivanje popularnosti na određenim siteovima gdje se ocjenjuju slike ili ih je možda sramota da pokažu svoje interesovanje za nešto više od toga. U okruženjima mladih prelazi se preko kako to oni zovu „teških“ tema i besmislenog „razglabanja“ o onome što ne možemo da promijenimo i opet se vraćamo na „popularne“ teme, gdje su pili tog vikenda, koga su vidjeli s kim i gdje i kako je ta osoba bila obučena. Dobro priznajem, niko ne voli 24/7 pričati o svijetu, politici, o rastu cijena goriva itd, ali barem ne trebamo dozvoliti da se u nekoj situaciji postavimo kao osoba koja nema pojma ni o čemu, klimajući glavom kao da ustvari razumijemo ono o čemu se priča, i onda kad se bude tražilo naše mišljenje da kažemo :Apsolutno se slažem. Jednog dana kada dođemo na intervju za glavnog i odgovornog urednika časopisa recimo političkog i kad nas pitaju koji je srpski predstavnik Predsjedništva da ne kažemo Milorad Dodik.

Nepismenost je po meni najveći hendikep današnjeg mladog čovjeka, pogotovo još ako živi u jednoj zemlji koja još uvijek traži sebe u ovim ostacima nekadašnjog jakog društva. Naša nepismenost i nezainteresovanost, neistraživanje nikad nas neće odvesti dalje i neće nas osnažiti nego samo slabiti, a sakrivanje ispod mora površnosti samo će nas činiti još slabijim.

Ena Hasanović by infoBAR.ba
29.07.2008 21:36