Lahko je živjeti u jednom zaštićenom svijetu, u kome smo djeca, ovisimo o drugima, ne donosimo sami svoje odluke, i vrlo vjerovatno se svi osjećaju bezbrižno i nemaju niti jednu jedinu briga u svojim glavama. Taj svijet, naše djetinjstvo, koje je obilježeno sitnim radostima, ne razmišljanju o većim i važnijim stvarima, i u kojem ne vidimo realnu sliku svijeta, jer nam je zapravo sve svejedno, potpuno je različit sa onim svijetom u kome trebamo da živimo, dozrijemo, radimo, stvaramo od samih sebe jake individue koje će možda jednog dana učiniti nešto značajno za svoju okolinu, svoju zemlju, svijet.

I onda kao grom iz vedra neba nalazimo se na raskrsnici života, sa bezbroj ulica, puteva i sporednih uličica, sve nas privlači a u isto vrijeme i odbija. Taj osjećaj koji imamo kada osjećamo da moramo donjeti odluku koja se tiče našeg cijelog života, je stalno prisutan u našim mislima i ne prestaje da nas gnjavi i moli da donesemo tu odluku šta ustvari raditi, koju srednju skolu upisati, gdje ići poslije srednje skole i šta raditi poslije fakulteta. I tako mnogi od nas stoje na toj raskrsnici, osvrćemo se i lijevo i desno, tražimo prečice do ostvarenja nekih naših snova, ili možda jedan znak koji će nas uputiti kojim putem da krenemo. Stajati tako bespomoćan dok ostali svi vise iznad naših glava, od prijatelja, roditelja, sestre ili brata, i dok svi govore svoja mišljenja, neispunjene želje i snove, samo u tom zraku koji je isparan od dosađivanja i pritiska, nalazimo samo svoj pogled, uperen u prazan zrak, opkoljen razmišljanjem, i pokušavamo da pogledamo u nešto drugo, da nam nešto privuče pažnju.

Oni vrlo rijetki već su davno počeli hodati svojom stazom, sretni i puni entuzijazma, sa već davno pripremljenim planom života i uz podršku ostalih ili samo uz određeni nivo samopouzdanja krenuli su hrabro naprijed ostavljajući taj mali, bezbrižni svijet iza sebe, nekim drugim generacijama. Nije lijep osjećaj nalaziti se negdje ni tamo ni ovamo, na nekoj prekretnici a nemati želje i snova, ili ne vidjeti onu cestu koju bismo željeli da vidimo. To u nama stvara strah i od života, i donošenja velikih odluka, i onda hvatamo se za slamku, zaklapamo svoje oči i počinjemo hodati pa gdje nas ta cesta odvede. Bez razmišljanja kako će ta nepromišljena odluka utjecati na daljni razvoj naše budućnosti.

Kako i imati neke veće želje i zahtjeve u ovoj zemlji? Zašto kada mnogi idu iz ove zemlje u potrazi za onim fakultetima i školama u kojima možeš da sjediniš sve svoje želje, ljubavi, talente i mogućnosti, sa diplomom prihvaćenom u čitavom svijetu? I svi to znaju, a niko ne pokušava da uradi nešto da stvori prilike za mlade, da ih podučavaju, da im daju priliku da iskoriste svoje potencijale, da ne moraju trčati u druge zemlje i onda njima opet sa svojim talentom donositi slavu, utjecaj, novac. Taj svijet u koji ulazimo sa nekom nadom, brzo se gubi u našim očima, blijedi nam ikakva nada da bi stvari mogle biti bolje, i svi idu linijom manjeg otpora, jer ipak lakse je pobjeći nego ostati i učiniti da se stvari promijene.

Ena Hasanović by infoBAR.ba
27.05.2008 17:28