Uvijek sam se pitala otkud ovolike tenzije, netrepeljivosti, nervoza među mladima. „Tako mlada, a već nervozna“, zna mi mama često reći, i često mogu sebe „uhvatiti“ kako to govorim svojim vršnjacima, ali i onim malo starijim od sebe. Bez potrebe u većini slučajeva nađem se u vrevi svađe oko sitnica, nepotrebnih izljeva bijesa i agresije, i opet se pitam zbog čega se sve to dešava? Mi mladi se uvijek „izvlačimo“ na školu ili fakultet, propalih veza ili prijateljstva ili čak svađe sa roditeljima.

Jedan banalni primjer je kad se nalazimo nebitno, u školi ili tramvaju, kafiću i nekog pogledamo ta osoba se momentalno nalazi uvrijeđena tim pogledom i počinje paljba riječima uvredljivog sadržaja, izgovorene tonom koji se ne može ni opisati, sve to sabrano sa određenim kretnjama tijela koje čovjek ne može da gleda od smijeha, a određenoj osobi( najčešće osobi ženskog spola) glas se pretvara u „životinjske krike“. Taj neprirodni i bespotrebni prizor ružan za gledanja ali i za slušanje, se mogao izbjeći, ono što se reklo moglo je ostati nedorečeno ili rečeno na neki civilizovan način kojim bi obje te osobe postigle nešto. Ali, kao i nekim drugim situacijama, da ne nabrajam sad, nije moguće jer nervoza i bijes koji izviru iz pojedinih osoba jednostavno se ne može kontrolisati. U godinama našeg života kad bismo trebali da uživimo u svakom danu, bez nervoze, sa punim plućima pozitivne energije, sa osmjesima i sa riječima oprostima, ljubavi, solidarnošću da gradimo svjetliju i optimističniju budućnost i ovaj svijet da ukrasimo nekim drugim bojama, upravo sve ono suprotno izlazi na površinu. Neprijateljstvo, rivalstvo, snobizam, diskriminacija, bijes, nervoza, zavidnost nalaze se oko nas kao tamni zastor... Zar nam to sve treba? Meni sigurno ne treba da neko na mene povisuje glas jer sam mu stala nogu ili ne do' Bog na krivi način pogledala. Sad kad su nam skoro jedine obaveze da učimo, da se zabavljamo, izlazimo, plešemo, smijemo se, jer mnogi od nas ne rade i još su na „grbači“ svojih roditelja, mi se žalimo kako nam je teško, kako smo pod stresom, kako u Bosni nema budućnosti itd, a niko ne pokušava da se uradi nešto pa da napravi tu bolju budućnost za sebe.

Znam, ipak je najbolje samo kukati, pričati, i onda „derati se“ na ostale osobe, jer niko više danas ništa ne može da ostavi za sebe, pa čak i ona najružnija osjecanja u sebi pokazuje svima, ne tražeći čak ni pomoć već samo žrtvu da na nju sve prebaci. Kako da neka mlada osoba ima toliko gnjeva u sebi da ni na jednu primjedbu ili mišljenje ne može odgovoriti mirnim tonom, bez uznemiravanja i žestokog verbalnog sukoba? Ne možemo mi jos reći našim roditeljima da nam vjeruju i da smo mi odrasli i da se ne brinu o nama, kad ni ljudski ne možemo pričati. I naći se u jednom takvom društvu podrugljivih komentara, zavisti, nervoze ljudski je i od nas ostalih da ćemo početi „kupiti“ te emocije i vibracije i opet ih prenositi na neka druga „žrtvenja janjad“ koji su se samo našli na pogrešnom mjestu i u pogrešnom vremenu kad su sve naše frustracije počele da nam izlaze iz svake pore.

Ko zna koji su uzroci tog neprilagođenog ponašanja i iskala bijesa? Možda je izvor u frustrirajućoj muzici koju danas slušamo, možda su i filmovi puni nasilja, možda porodica, škola ili društvo, sve je moguće i svako se može naći i mora naći izvor i rješenje za svoj pesimizam i arogantnost. Kažu da na mladima svijet ostaje, a svijet ne može ostati na temeljima negativnih stvari. Zato mi, mladi, od kojih mnogo toga zavisi, moramo da stvaramo određene kompromise, moramo da se prihvatimo bez obzira koliko drugačiji smo. Možda, jesam sigurno jedan veliki optimista, i zato vjerujem da će međuljudski odnosi koje pokušavamo da gradimo mogu i trebaju da budu mnogo, mnogo bolji.

Ena Hasanović by infoBAR.ba
02.05.2008 17:54