Nije bitno i da imam posljednje novce u novčaniku i na računu, dat ću ih za privatne ordinacije i laboratorije, nego što ću ikada više otići jebenim socijalnim kasapinima!

Neki dan sam išla vaditi krv u lokalnu ambulantu kojoj pripadam.
Masa penzionera koji sjede u prljavom hodniku, pušu jedni u druge nadrkani iz ko zna kojeg razloga, i ja – isto nadrkana zato što, NARAVNO, kreteni iz laboratorija kasne sa otvaranjem, pa onda ja kasnim na usrani posao, kod usranog kapitaliste, koji će, onda tražiti da nadoknadim tih sat vremena prekovremenim... Ma, užas!

Helem, lik, u narodu poznat kao tehničar, tako otključava vrata labosa, i proziva redom. Naravno, lik je, također, životno nadrkan, i na prvi pogled djeluje kao perverznjak (koji vjerovatno sise nije vidio dugo, dugo vremena, ako ne i duže), sa onim tankim brčićima iz vremena partizana! Dođe red na mene, ja sjednem, zavrnem jebeni rukav i čekam da se nešto desi. Naš partizan mi je tako krvnički zario iglu u venu, da sam bukvalno prebrojala sve zvijezde i zvjezdice! Uopšte mi nije jasno kako ga nisam opalila nečim po onoj idiotskoj, mrskoj glavurdi! I tako, sa iglom u mojoj veni, on sere i sere i sere ... a ja molim Boga samo da završi, i već zamišljam kako će mi ta ruka poplaviti i da će me boljeti narednih sedam dana. Grrrrrrrrrrrrr!!!

Nakon mene, na red dolazi jedna starija žena, koju, vidi se, život nije uopšte mazio. Ne htijući, slušam njihov razgovor. Partizan je, od trenutka kad ju je ugledao na vratima, postao još namršteniji i nadrkaniji (sva sreća da je čas prije izvukao iglu iz moje vene...). Bez ikakvog pozdrava, tople riječi, osmijeha, bez ikakvog osjećaja obaveze koji bi mu trebala nametnuti ta jebena, bijela kuta koju kreten nosi (naravno, kuta je već dobrano siva), on dreknu: ''Pa Šefika, majku mu, opet ti kod mene, jesam ti rek'o da ne dolaziš dok ti se te vene ne oporave!''

Žena, oborene glave i spuštenog pogleda odgovara: ''Nisam ja kriva, Hajro, što su me gore (misli na Koševo) unakazili, i ja bih najradije da sam mrtva, al' ne mogu živa pod zemlju.''

I tu je nesretni i nenadjebivi Hajro još srao kako se samo kod nas u našoj usranoj zemlji, takvo što može dešavati, i da u Njemačkoj (pazite komparacije!!!) nju ''takvu'' ne bi mogli poslati njemu, nego bi joj ljekar vadio krv, pa kad bi vidio kako su joj vene oštećene, odustao bi.... blablabla.
Mislim, ne možete vjerovati koji je dušmanluk iz njegovih riječi izbijao, kolikom mržnjom je srao dok je jadna žena sve više obarala pogled ...

A ja, k'o zadnja pičkica – ni ''A'' ni ''B'', samo sam čekala da mi se osuši ranica od igle i da zapalim iz laboratorija. Nakon što sam izašla, odvalila sam plakati, a onda sam za volanom još jednu turu.... I, tako, umrljana suzama i maskarom, odjurila sam na usrani posao koji ne volim, ali sam jako, jako sretna što ga radim – zahvaljujući njemu, naime, ne moram proživljavati sve te stresove socijalnih ambulanti i ljekara – govnara. I uopšte me nije briga koliko ću to zadovoljstvo platiti.

Samo mi je žao što ne zapamtih Hajri usrano prezime, pa da ga onako, ljudski i čestito popljujem. Neka, nema veze, jednom prilikom ću posebno otići samo da virnem taj podatak na pločici koja strši sa njegovog peksinog mantila.

Hajro, Hajro, sram te bilo, govno jedno ljudsko!

Merima Efendić by infoBAR.ba
10.03.2008 9:49