Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo da pisanje liči na slikarsko umijeće, te zavidim onima što pred sebe mogu staviti model i gledajući ga, sa kistom poput starih majstora, prenositi na platno (prazan papir) detalj po detalj. Ali, šta pred sebe staviti kad, recimo, želite naslikati/napisati rat? U šta umočiti pero? Malo metafore, par citata, nekoliko psovki? Neuspješno? Naravno! Model se pomjera, ostaje neuhvatljiv, a na papiru najčešće samo parole i bezbroj puta ponovljene slike/priče.

U drami „Trg ratnika", Nick Wood nam, umjesto „skice rata", nudi nevjerovatno precizan portret žrtava. Tjera nas da ismijemo svoje sopstveno (ne)znanje, da iznova provjerimo onu često rabljenu, a rijetko provjeravanu definiciju, naučenu iz križaljki, a koja nam kaže - „Rat je sukob dvaju ili više zaraćenih strana". Woodovi likovi/naratori su djeca i u tu naivnu definiciju nikako se ne uklapaju. Oni su žrtve, a njihovo stradanje je „proces", a ne tek nesretan i prolazan trenutak, kako to možemo pomisliti zbog riječi „sukob" što nam je nudi „naučno objašnjenje" pojma rat.

Naša nas naivnost, neki to zovu i dobrotom, tjera da sa nevjericom slušamo kako od nedavno postoji i nauka koja se zove VIKTIMOLOGIJA. Vjerovali ili ne, ona „proučava žrtve i načine kako čovjek postaje žrtva." Pretpostavljam da je milion tih načina, ali znam da je Nick Wood majstorski oslikao jedan od njih. Na ovim prostorima učili smo, nažalost ne iz knjiga, viktimologiju i srodne joj „znanosti". Ova predstava je prilika da obnovimo svoje znanje i priznamo da je većina nas uplašena od „ponavljanja". Ispit je svaki dan.

POŽELITE NAM SREĆU!