Dramaturški zapis
KRALJEVO, PRIMJER SINTETSKOG TEATRA

Predstavu Kraljevo, Miroslava Krleže, u režiji Gradimira Gojera na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo ne mogu doživjeti kao integralni spektakl teatarskih boja i scenske jarkosti identifikujući ga sa nekadašnjim Kraljevom Dina Radojevića...

To su dva različita pristupa u dva različita vremena...
Dok je simultanitet radnje u predstavi Dramskog kazališta Gavella nekada, bio nedostižnim idealom, dotle u Gojerovoj optici preovlađuje poetski odnos prema suštini Krležine Legende...

Gojer ne dopisuje tekstove, ali ih kolažira, upravo onako kako vrsni poznavaoci Krležinog djela savjetuju...
A savjetuju da se u slučaju Legendi ne radi o strogo okamenjenim kanonskim cjelinama, već o poetskom materijalu na osnovu kojeg se prave teatarske cjeline...
Ovu predstavu smo i mislili iz bića poetske suštine Miroslava Krleže, ali duboko vjerujući u moć glumca kao vrhunski princip suvremenog, ali i teatra u svim vremenima...

Sintetizam ove predstave čini njena snažna likovnost, glumačka energija i briljantan tekst kome godine nisu oduzimale, nego dometale na vrijednosti...

prof. dr. ZEHRA KREHO, dramaturg

O legendi “Kraljevo”
“...Kraljevo je složen poetski organizam... Uvjereni smo da je ta čudesnost plod pjesnikova približavanja čudesnoj zbilji fenomena... Obilje je postignuto redukcijom, izražajnost suzdržajnošću u govoru i orgijanjem u jeziku... Izmisliti jedan svijet vrlo nalik našem, jedan kozmos od gesta i riječi, koji je istovremeno i metafora i bit našeg kozmosa koji nastanjujemo, dostojan je zadatak pjesnika... Oko te imaginarne osi formirao se jedan cjelovit sustav novih značenja...

Jedina zbilja Kraljeva jest fantazija, njezin dramski predmet – zaokupljenost zaboravom, pjesničko značenje – transcendentalna farsa... Jer, ako i možemo prilično pouzdano otkriti referencije onih već spominjanih scenskih sekvenci ti su se odnosi kod pojave djevojaka iz javne kuće počeli rasplinjavati, u toj je točki pjesnik počeo istraživanje u dva smjera... U toj je točki počeo rušiti okvir uobičajene dramske forme... Njegovi simboli postaju intenzivniji... Javljaju se neki simboli koje možemo prepoznati jer su postali svojina europske svijesti... Tako nas oni crni psi koji se ganjaju scenom prisjećaju na pse iz Danteova Pakla...

U XIII pjevanju, u šumi samoubojica, nailazimo na identičnu metaforu slične dramske situacije... U tom trenutku Kraljevo prestaje biti samosceničan i pitoreskan kermes, ono što se vitalno dodiruje s jednim tokom europske pjesničke tradicije...

Poslije susreta s mrtvacima postaje sve jasnije da se ne radi o scenskoj bajci, na što nas je u početku navela ona hipertrofija nedovoljno artikuliranih doga|aja, ona naglašena fragmentarnost i nervozna simultanost pri otkrivanju detalja... Bajka se uvijek doga|a u svijetu u kojemu je začaranost posve prirodna...

U Kraljevu ta očaranost nije prirodna... Ono što ovu dramu čini scenskom fantazijom nisu konstatacije, već produkcija dilema koje dovode do jedne ontičke zbrke u kojoj je nemogućnost čuda isključena jer ne priznaje nikakvu koherenciju osim dinamike igre i predstavljanja postojećim antropološkim simbolima...

Prostor ove scenske tragigroteske je haotična sadašnjost, taj je prostor prema tome agramatičan, fantastičan... Me|utim, fantastično se javlja samo u opreci sa stvarnim... Na prvom mjestu spomenimo čudesnost... Tu je priča o mrtvacima koje vodi doslovno prekogrobna ljubav jača od smrti... U toj istoj priči javlja se i putujući motiv regresije, elementi narodnog vjerovanja, pučke imaginacije (psi su simboli nečastivog)... Miješa se neobično s trivijalnim, vidljivo s nevidljivim... Tu je čarobni prostor Kraljeva identičan sakralnom prostoru igre koja pruža umjesto objašnjenja dojmljivost simbola i snagu uopćavanja... Ta uopćavanja su lirskog karaktera i odnose se na jedan svijet fikcije i fiktivnog približavanja zbiljskom i postojećem oživotvorujući takvu sceničnost koja kolaborira s govorom poezije...

Dramska uvjerljivost nije više ovisna o konstrukciji dramskog zapleta, dakle o kombinatorici, nego se otkriva u intenzitetu patosa, toj sigurnoj podlozi svekolikog dramskog pjesništva... Ona se jedva uklapa u dramatsku sistematiku kakvu su najavili estetičari Polty i Souriau... Patos se u Kraljevu kao i u tradicionalnoj tragediji temelji na uvjerenju da je dramski sukob izraz gubitka životne ravnoteže... Izme|u akcije i osjećanja Kraljevo se koleba, jer nas uvjerava da je bitna akcija, ali odmah zatim spoznajemo da je ta akcija bila značajna samo zato jer je vodila bu|enju senzibiliteta, jer je razvijala osjećaj da su teatar i život jedno...

Kraljevo, kao scenska igra, kao poezija koja se otjelotvoruje u svom svojem bogatstvu na sceni, stoji pred nama kao povod divljenju, ali narav ovog pjesništva zahtjeva sudioništvo, ona nudi fantaziju ali istovremeno je obilno traži i od nas... Nastalo iz jednog pjesničkog raspoloženja, iz jednog snažnog podzemnog impulsa Kraljevo nije nikada željelo postati oblikom scenskog uvjeravanja, nije željelo djelovati u funkciji kostimirane ideologije...

Porivi koji su pokrenuli sve te scenske metafore iz inercije živih, alegorijskih slika posu|enih iz lošeg simbolističkog kazališta bili su sadržani u impulsu predstavljanja (a ne skrivanja ili prikazivanja onog što je već vi|eno i percipirano), već otkrivanja golemog prostora privida i konkretiziranih čuda – doslovce – ljubavi i smrti... Gledano iz ovog ideologijskog rakursa Kraljevo ne može nikada biti shvaćeno kao program, a niti kao neka ars poetica – ono živi od protuslovlja ne samo u sklopu dramaturgije, nego i unutar prakse hrvatskog pjesništva prva dva desetljeća XX stoljeća... U tom simboličkom otkrivanju i prikazivanju (jasno kroz predstavljanje) nema više onog jedinstva koje je metafizička drama vidjela i drugima prikazivala kroz čvrste institucionalne oblike čovjekova ponašanja, u čvrstoj vezi čovjeka i žene u braku, jedinstvo naroda u autoritetu države, a vezu Boga i čovjeka u Crkvi, a tek potom u vremenu i vječnosti...”
Iz knjige Branimira Donata O Miroslavu Krleži još i opet
NAKLADNIK: “DORA KRUPIĆEVA” ZAGREB

Rezervacije karata mogu se izvršiti putem telefona 221-682 ili kupiti na blagajni Narodnog pozorišta u terminima od 09:00h do 12:00h i 16:00h do 19:30h.