Radnja ove komedije odigrava se na jednom malenom otoku – vojnoj utvrdi. Na otoku nakon što pobjegne čitava pukovnija ostaju sedam prostitutki koje se izdaju za članice baletne skupine i jedan leutnant. Kasnije vraća se zapovjednik pod izlikom da se oslobodio neprijatelja i traži od skupine da osnuju četu koja bi obranila strateški važan otok. Kasnije im se pridružuje jedan Škot. Komedija je ovo koja tematizira ratno profiterstvo, izdaju, odanost i međuljudske odnose, a samo naoko govori o odnosima Habsburške monarhije prema svojim saveznicima i svojim neprijateljima, a u biti kritizira pojam (jugo)slavenstva kao takvog te nemogućnost stvarnog suživota njegovih naroda (narodnosti) u suvisloj zajednici. I što preostaje nego prodati se onome koji nudi više. A tko se sve spreman prodati, za koliko i pod kojim uvjetima pokazati će nam Kurve!

FEĐA ŠEHOVIĆ
Pripovjedač i dramski pisac Feđa Šehović rođen je u Bileći, 16. ožujka 1930. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1954. godine diplomirao je književnost. Od 1965. - 1967. ravnatelj je Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, a onda prelazi u Dubrovnik, gdje živi i stvara i danas. Tu je koncem šezdesetih godina utemeljio Studentsko kazaliste Lero. Radio je i kao srednjoškolski profesor književnosti, direktor Naučne biblioteke u Dubrovniku, te voditelj Memorijalnog muzeja “Dom Marina Držića”.

Premda su mu drame izvođene još 1960. i 1961. godine, prvu knjigu Drame, dramoleti, pučke komedije dubrovačke Šehović tiska tek 1969. Potom slijede drame Kurve i Katarina Druga. Povijesni procesi kojima je zahvaćen Grad i Dubrovčani prikazani su na humorističan i ironičan način, često farsično i groteskno. Dubrovnik i stanovnici Grada okosnica su i Dubrovačke tralalogije, koju čini šest romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, De bello Ragusino, Dogon i Knjiga postanka. Godine 1980. Feđa Šehović napisao je i romansiranu biografiju Marina Držića pod naslovom Vidra. Pod pseudonimom Raul Mitrovich napisao je nekoliko iznimno zanimljivih romana

IVAN LEO LEMO, redatelj

Rođen u Splitu gdje je završio Gimnaziju i Školu likovnih umjetnosti, smjer
slikarstvo. Podrijetlom vlaj, u kineskom horoskopu zmaj.
U Zagrebu upisuje režiju na Akademiji dramske umjetnosti i diplomira 1999. sa
dekanovom nagradom.
Redatelj je brojnih predstava, ali i komercijalnih projekata. U radu na predstavama, osim kao redatelj, pojavljuje se i kao koautor dramskih tekstova te kao scenograf.
Trenutno je student poslijediplomskih Kulturalnih studija.

Predstave:
1997. «Krila žudnje», Peter Handke - Akademija dramske umjetnosti, Zagreb; 1998. – «Bijelo», Dubravko Mihanović – Hrvatsko narodno kazalište, Split; 1999. – «Trainspotting», Irwine Welsh, Theatar &TD Zagreb; 1999. «Faust», J. W.Goethe, Weimar, Njemačka –koredatelj sa njemačkim koreografom Helgeom Musialom; 1999. «Marlene Dietrich», I.L. Lemo, V. Broz, A. Tonković –Hrvatsko narodno kazalište, Split; 2000. «Plinska boca» - I.L. Lemo, V. Broz, A. Tonković – Hrvatsko narodno kazalište, Split ; 2000. «Alice», (po motivima) Lewis Carroll - Teatar &TD, Zagreb; 2001. «Maskerata», Miroslav Krleža, Gradsko kazalište mladih, Split; 2001. «Mala Floramye», Ivo Tijardović - Hrvatsko narodno kazalište, Split; 2002. «Plave ovce», Ognjen Sviličić - Gradsko kazalište mladih, Split; 2002. «Paraziti», Marius von Mayenburg - Dramsko kazalište Gavella, Zagreb; 2003. «Gola Europa», Milko Valent - Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb; 2003. «Give me a break!»- Plesni studio «Liberdance» - koredatelj sa koreografom Rajkom Pavlićem; 2003. «Poslije kiše», Sergi Belbel - Hrvatsko narodno kazalište, Split; 2004. «Opasne veze», Christopher Hampton - Dramsko kazalište Gavella, Zagreb; 2005. «Teštamenat», Vanča Kljaković – Kazalište Marina Držića, Dubrovnik; 2005. «Hollywood», Ana Tonković Dolenčić – Hrvatska kazališna kuća, Zadar; 2005. «Ezop cabaret», Ana Tonković Dolenčić – Gradsko kazalište; Žar ptica, Zagreb; 2005. «Važno je zvati se Ernest», Oscar Wilde – Naroden teatar,
Štip,Makedonija; 2006. "Carevo novo ruho" Ana Tonkovic Dolenčic po H. C. Andersenu – Gradsko kazaliste mladih Split; 2006. "Tko se boji Virginije Woolf", Edward Albee - Hrvatska kazalisna kuca Zadar; 2006. “Mali princ”, Antoine de Saint Expéry - Kazalište Marina Držića, Dubrovnik
Prvi put surađuje s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku.

KURVE, o djelu...
U OBRANU NAŠE STVARI!

“Sumnjam da balkanski genij ima smisla za dublja ljudska razmišljanja...“

...tako promišlja poručnik austrougarske - carske vojske, na jednom pustom jadranskom otočiću, neposredno pred svršetak I. svjetskog rata (1918.).
A kako još uvijek obitavamo (kažu od stoljeća sedmog) na tim prostorima gdje je (barem prema informativnim emisijama) najvažnije tko je koga, kako, čime i za koliko kupio/prodao otvoriti stotu kazališnu sezonu Drame naslovom “Kurve” vrlo je znakovito (da ne kažem duhovito!).
Ovu komediju Feđe Šehovića, “jednoga od najizvođenijih autora na dubrovačkoj profesionalnoj kazališnoj sceni koji je nekim svojim komedijama bitno bilježio dubrovački kazališni vremenopis proteklih decenija, ali i autora koji uvijek iznova svojim komedijama detektira posebnosti mentaliteta čiji je revni »komediografski promicatelj«, tumač i komentator”, HNK u Osijeku postavlja na tridesetogodišnjicu njezine praizvedbe u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku (19. XI. 1976.)
Tih divnih 70-ih, tih godina sveopćeg jugobratstvojedinstvenogslavenstva (gledano iz šire, da ne kažem dalje, perspektive), netom nakon mrazom oprljenog Hrvatskog proljeća, u doba SUdbe i HUdbe i ostalih -UDaba, nijekoliko nautičkih milja daleko od Golog otoka (gledano iz uže, da ne kažem bliže, perspektive) koreografira Šehović svoje balerine, svoju slavonskonjemačkoslovenskozagrebačkomađarskotalijanskovojvođansku trupu u sočnu metaforu - intrigantno naslovljenu “Kurve” i adresiranu kao: komedija-antiopereta (pri čemu je opereta glazbeno-scensko djelo s govorenim dijalozima laka i sentimentalna karaktera, a antiopereta sve suprotno tomu, da ne kažem: neglazbeno-scensko djelo s negovorenim dijalozima teška i nesentimentalna karaktera) u 7 slika.
No, meni te metafore ne znače mnogo - ipak sam ja tih godina, u vrijeme nastanka “Kurvi” još/tek furala bicikl s dva pomoćna kotača i nakon crtanog u 19.15 putovala u svoj kinderbet i blaženo do jutra sisala svoj lijevi kažiprst...
A možda metafore niti nema?!
Možda je to posrnulo labuđe jezero i pijani intelektualac zbilja tek u 1918.-ojjj?! - u otočnoj utvrdi koju tek što su napustile sve vojne trupe. Odsječeni od svijeta uslijed lošeg vremena, sve što imaju su puške, topovi i male rezerve hrane. Započinje bespoštedna borba za preživljavanje. Moraju se domoći kopna! No utvrdu treba osigurati od napada. Jedini mogući vojnici su dajevojke iz baletne grupe. Postavlja se pitanje mogu li prostitutke biti patrioti...
Naravno da mogu!
Opće je poznato kako svaka prostitutka zdušno brani svoj teritorij i u stanju je zatući (torbicom, da ne kažem štiklom) svaku dotepenicu koja se usudi zakoračiti na njezin dio pločnika, nadalje, pošteno kažu svoju cijenu unaprijed tako da nema neugodnih iznenađenja, i nadasve drže do časti - nikada se ne ljube u usta!
Ali nešto drugo, s pravom, muči našeg poručnika: - “Pretpostavimo da imate pravo i da kurve zaista postanu domoljubi. Ali, ja se pitam, da li će one kao patrioti prestati biti kurve?!”
E pa to neće...
Jer, ne zaboravimo, odkako živimo na ovoj razmeđi civilizacija, prostoru trusnijem od japanskog otočja (jer kad ovdje zadrhti zemlja čitave državotvorine pucaju po šavovima) jedino što je bitno jest tko je koga, kako, čime i za koliko kupio/prodao...
Jer, "u znanosti je poznato da hulje, kada izgube svaku šansu, postaju vatreni domoljubi.”
Tako se i naših 7 radišnih prijateljica noći zdušno baca u obranu naše Stvari, našeg toplog doma, naše male, privatne oaze u kojoj niti jednu jedinu generaciju još nije (kojeg li ponosa!) zaobišao rat, naše privatne Supernove, tog strateškog položaja, tog otoka, te jedinstvene hrpe kamenja usred mora, negdje tamo, na toj, oku nevidljivoj, ali značajnoj morskoj granici; granici Balkana i neBalkana, Starog i Novog, Slobodnog i Neslobodnog, Našeg i Njihovog...
I premda je izuzetno teško (barem meni) iščitavajući komad shvatiti tko su, pobogu, Naši?! - pred kraj mi je sinulo: oni koji ponude više! - "hoću reći da je karakter kurvi nešto što je vrlo nepouzdano i na što se ne bi smjeli oslanjati.”
No, da ne bi pogrešno zaključili kako su kurve ovdje jedine junakinje, spomenuti ćemo i ostale aktere ove otočne priče: Poručnika - pijanog židovskog intelektualca koji je doktorirao Povijest, ljubitelja ljutog ruma i lakih žena i Kapetana - sirovog vojničinu, impotentnog njemačkog uštirkanca slijepo odana Monarhiji, Propisu, Redu, Radu, Disciplini i Hijerarhiji, jer - "ne postoji ništa suvišno što propisuju zakoni i pravila kraljevske i carske vojske. Sve to služi na čast domoljubu.”
I na kraju pojavljuje se i Saveznik - deus ex machina škotske nacionalnosti koji će povesti 7 naših djeva put svjetle budućnosti (piše u Anconu?!)
Dakle: jedan kurve zavodi, drugi vodi, a treći odvodi - i to je u redu...
U međuvremenu - one se bore!
Pa iako je, prema riječima jednog pisca iz šesnaestog stoljeća, rat veliko sranje i lako se zaboravi što je čovjek ustvari, moram mu proturječiti! Rat jest veliko sranje, ali se tek u njemu sazna Što je čovjek ustvari!
No, ne bojte se ovih teških riječi - predstava je nešto drugo od onoga što je moj umorni (mraččččni) mozak u stanju iščitati! Ovoj predstavi je u konačnici cilj da zabavi i nasmije! Ona može ispasti (na opću sreću i veselje) sasvim na tragu francuskog le theatre de boulevarda iz 18. stoljeća (kojeg je bila osnovna zadaća zabaviti nižu i srednju klasu Parižana; komadi koji su najčešće temeljeni na primitivnim karakterima, nevjerojatnim i neuvjerljivim zapletima, glazbi, plesu i uglavnom svemu ostalome što se tada (?!) smatralo senzacionalističkim i komercijalnim.) - i to je u redu...
Zar ne?!
Molim lijepo, može i (li) bez - metafore!
Ma može i bez mozga!
("I dok je vrlo zgodno znati da žena ima mozga, književnost koja potječe od hladne lešine jedne kurve, posljednja je stvar koju treba servirati u krevetu. Germaine je imala pravi pojam o stvarima: neuka i pohotna, dušom i tijelom bila je u poslu. Bila je kurva od glave do pete – i to joj je bila vrlina!")
Zar ne?
Bitno je biti u poslu...
Bitno je ići, ići...
Tri sestre u - Moskvu!!!
Danijel - "u vedrinu u zaboravljenu vedrinu!!!"
Kurve u - Anconu!!!
Šefica u - politiku!!!
("Dolazim na ono vaše da se više isplati biti kurva u nekom parlamentu, ili vladi, nego li u varieteu, ili pansionu.")
Samo...
"Ići, ići, ići
Iz materine u materinu..."
(I to ne metaforički!)

Marijana Fumić
dramaturginja HNK u Osijeku

Rezervacije karata mogu se izvršiti putem telefona 221-682 ili kupiti na blagajni Narodnog pozorišta u terminima od 09:00h do 12:00h i 16:00h do 19,30h.