Intervju sa Navidom Nuurom
Razgovarao Martijn Verhoeven
MV: Navide, prethodno ste izjavili da da vam ne odgovara kad se u vezi s vašim radom koristi termin ‘site specific’. Mozete li nam to pojasniti?
NN: Taj termin se često koristi kada je djelo nastalo unutar ili je vezano za specifično mjesto.
Ja ne vjerujem u to.
Drugim riječima osoba je site specific naročito iznutra: svaka individua sebe razmatra u odnosu na svoju vanjštinu i okruženje. Ja više vjerujem u ovakvu vrstu site specifica. Sve što napravim je site specific na osnovu mog unutarnjeg prostora. Spoljašni svijet, lokacije itd., nude mogućnosti ojačavanja. Ako vidite site specific u spoljašnjem smislu, na mjestu gdje stvarate, onda ste ovisni o mjestu i stoga ćete ograničiti svoj rad na to mjesto. A ja to ne radim.
Unutar mog stvaranja postoje djela kojima određena lokacija, mjesto izvan mene samog može dati snagu ili oblik. Iznutra osjećate da djelo može biti upotpunjeno specifičnim elementom vanjskog prostora. Ja, kao umjetnik, vidim sebe kao posrednika, odgovornog za održavanje ove veze na najbolji mogući način.
Zbog toga ja svoj rad posmatram više kao module koji se mogu nadograđivati na druga djela ili mjesta. Te kao međuvrijeme: privremenu međuvremensku formu između vanjskog prostora i mene samog. Ako spojite ove termine, onda moj rad može biti opisan kao intermodularni. Više volim da koristim ovaj termin nego site specific ili skulptura, itd.
MV: Uredu, za projekat DUPLEX u Sarajevu napravit ćete novo djelo. Možete li nam objasniti šta je to što planirate napraviti tamo?
NN: U biti, vrlo malo, imam nekoliko fotografija tog mjesta, ali tek treba da ga fizički iskusim.
Promatrati fotografije mjesta je iznimno jednodimenzionalna aktivnost, promatranje je nešto što se radi cijelim tijelom.
Mislim da ću prvo ispitati lokaciju i vidjeti kakva je veza sa mojim novim i starim djelima koje bih mogao obnoviti, u odnosu na određeno mjesto unutar datog prostora.
Ali prvo ću dobro razgledati prostor, prošetati njime, osjetiti kako se kreće: pod kojim uglom pada svjetlost, vidjeti perspektivu, itd.
Nakon toga ću moći naći djelo koje se na najbolji način može predstaviti u DUPLEX-u.
Još uvijek ne znam, kako će to izgledati.
Ono što se takođe može desiti jeste da možda upotrijebim prostor kako bih razotkrio posebnu temu. U ovom slučaju, to će biti relevantno za naslov izložbe:(NO) NORMS FORGOTTEN -(NE)ZABORAVLJENE NORME.
Sa naslovom (NO) NORMS FORGOTTEN -(NE)ZABORAVLJENE NORME, nagovještavate dvosmislen stav između standarda i odsutsva istog. Na koje standarde zapravo mislite?
NN: Kao odvojeno značenje NE (eng. NO) je skriveno unutar riječi NORMA, što smatram iznimno zanimljivim. Naslov možete čitati na dva načina NEZABORAVLJENE NORME ili ZABORAVLJENE NORME. ‘Standard’ je ustvari oblik procjene, sredstvo koje se koristi kako bi se izmjerila vrijednost. Ova vrijednost je općenito nestabilna, kada se stvara ili promatra umjetničko djelo. I izrazito osobna. Ponekad je standard, uopće nemati standarda, što je također standard.
U ovom slučaju naslov je vrlo blizak dizajnu napravljenom za DUPLEX.
Obično znam više o određenom mjestu ili prvo odem na datu lokaciju i uradim neku vrstu istraživanja. Ne radeći ovo, idem protiv sopstvenih standarda. A to isto radim ne donoseći nikakva djela sa sobom iz Nizozemske. Ono što ostaje jeste predanost unutar (moje umjetnosti)prakse, koju želim primjeniti na Duplex.
Stoga za dobrobit jednog dijela, svjesno ostavljam drugi dio svojih standarda u Nizozemskoj. Ali s druge strane, povedem sebe(medija koji stvara i odabira djelo), tako da dio mojih standarda ostaje.
Ovaj dvostruki teret je konačno predstavljen na posteru koji promovira izložbu; morate okačiti dva ista postera, koji se preklapaju, kako biste mogli pročitati cijeli naslov. Na jednom posteru piše riječ ’ne’ odvojena od riječi ‘norme’.
Način na koji su posteri obješeni će odrediti naslov: (ne)standard ili standard.
Poster je isto tako štampan na papiru namjenjenom za postere, koji uvijek ima samo jednu boju na crnoj površini, i to obično plavu; ovo se radi kako se kroz poster ne bi vidjelo ništa što se možda nalazi na površini na kojoj je poster okačen. Poster je također okačen tako da je plava strana okrenuta naprijed, a slike mog rada i ovaj intervju su okrenuti prema zidu. Čitavo poziciranje, tretman postera(način vješanja postera, davanja i oduzimanja informacija) je u direktnoj vezi sa naslovom (NE)ZABORAVLJENE NORME.
MV: Je li vaše zanimanje za jezik i vezu između riječi i djela, slijed drugih teoretskih pisanja? (Foucault je po mom mišljenju napisao divnu knjigu: Riječi i djela)?
NN: Ne tako direktno. To je više kombinacija moje prošlosti vezane za grafite i činjenice da sam izrazito disleksičan. Imam i imao sam neku vrstu veze sa jezikom koja je između ljubavi i mržnje. Na način na koji naslov umjetničkog djela ponekad može da u potpunosti bude zvučan, i da mu i ne treba umjetničko djelo. Oblik slova u odnosu na njegovo vlastito abstraktno tijelo, ukoliko ne prepoznajete to slovo. Često se dešava da jedna rečenica govori toliko da se forma umjetnosti,doslovno, stapa sa tom rečenicom i postaje jedno. Na primjer: AASS WWEE BBEECCOOMMEE OONNEE.
Šta još da kažem? Tijelo kao materijal, kao rezultat? Upotpunjeno je, barem za sada.
MV: Mogu da razumijem ljubav prema jeziku, ali ne i mržnju. Možete li to pojasniti?
NN: Da, mora da se čita kao što na času čita dijete kojem čitanje nikad nije išlo tako dobro, kao Božićne ili rođendanske čestitke sa ispremetanim slovima ili kojima pak fale slova. Jednom sam imao narudžbu da oslikam zid u prodavnici bicikla, kada sam vlasnika prodavnice doveo do zida da mu ponosno predstavim moj konačni rad, shvatio sam da sam ime prodavnice napisao sa ‘e’ umjesto sa ‘a’!!
Mislim da (mržnja) dolazi otuda što sam kao dijete morao čitati Farsi(što u konačnici nijedalo rezultata). To su znakovi koje sam mogao upamtiti jedino kao oblike, zato što, kad sam ja bio dijete, nisu imali veze sa zapadnim ABC sistemom. Zbog toga nisam nikada razvio vezu sa slovima i uglavnom sam zapamtio oblike. Tako da HUIS (kuća) za mene nije HUIS, nego: dva uspravana štapa, povezana jednim središnjim štapom, a pored toga je zdjela, pa stub, i na kraju zmija.
Učenje riječi,(zanemarujući godine, rijeke ili imena gradova), je samo bilo pitanje urezivanja pukih oblika u um, što je ujedno doprinijelo ranom razvoju moje mašte. Ali nisam bio u mogućnosti da uradim toliko stvari u školi. I još uvijek imam problema sa čitanjem i pisanjem, iako mi sada kompjuter čita tekstove. Zove se Alice, taj ženski glas sa kompjutera, zahvaljujući kome, mogu u glavi vidjeti informacije iz teksta, a da ih slova ne ograničavaju.
MV: “Gleda se očima, nosom, rukama, putem tuđih misli”, rekli ste ranije u razgovoru. Da li ovo znači da prvenstveno morate iskusiti svoju izložbu, a ne samo posmatrati je?
NN: Izložba se može posmatrati na pravi način, samo ako ste je prethodno iskusili. Svako gleda svojim cijelim tijelom; umjetničko djelo, jednostavno često samo poziva oči kako bi bilo vidjeno. Ja nastojim da izgradim svoje djelo iz cjelokupnog duhovnog i fizičkog pristupa, tako da su oči jedine koje su nadražene, kako bi vidjele. .
MV: Upravo ste pomenuli svoje planove vezane za Sarajevo, možete li reći nesto više o samom procesu svog rada? Na primjer, da li pravite skice prije nego što dođete do konačnog produkta? A znam da je vaš studio podjeljen na dva prostora, gornji i donji, gdje vi ustvari i razdvajate vaša djela?
NN: Tačno. U svom studiju imam dodatni prostor gdje razmišljam, pišem te dizajniram i odabirem ideje.
Neke od onih djela koja za mene imaju vrijednosti, premjestim dolje, u moj studio, gdje onda počinjem da fizički ostvarujem samu ideju.
Ovo se prvenstveno odnosi na djela koja mogu stajati odvojeno od određenog prostora, ili koja se ipak moraju premjestiti u poseban prostor. O DUPLEX-u znam vrlo malo, stoga sa sobom nosim samo svoje iskustvo. Djelo koje bi moglo nastati na toj loakciji će ustvari nastati od materijala koja tu već postoje. Ovaj put želim da ostavim proces otvorenim, ali on mora biti povezan sa mojim prvim tamošnjim utiskom. Baš kao neka vrsta obuke.
MV: Mnogo vam hvala. |
