| lokacija: |
Vijećnica, Sarajevo |
| datum: |
30.06.2006. u 21.30
01.07.2006. u 23.00
02.07.2006. u 23.00
03.07.2006 u 21.30
04.07.2006 u 21.30
05.07.2006 u 21.30 |
| Autor: |
Dea Loher |
| Reditelj: |
Dino Mustafić |
| Scenografija: |
Radovan Marušić |
| Kostimografkinjai: |
Amela Vilić |
| Dramaturg: |
Marko Kovačević |
| Muzika: |
Ališer Sijarić |
| Uloge: |
Aleksandar Seksan
Lucija Šerbedžija / Adisa Zuberović
Dejan Aćimović /Ermin Sijamija
Miralem Zubčević
Robert Krajinović
Vlado Kerošević
Milenko Iliktarević
Ermin Sijamija / Adnan Hasković
Slaven Vidak
Feđa Štukan
Miraj Grbić
Jasna Diklić
Mirza Tanović
Sead Bejtović
Haris Sijerčić
Jasmin Mekić
Alban Ukaj
Damir Mahmutović
Semir Krivić
Saša Petrović |
Predstava
Drama Adam Geist njemačke spisateljice Dee Loher okarakterizirana je kao «tour de force kroz njemačke katastrofe», ali za nju se može reći da je i frenetični kroki najnovije povijesti zapadne civilizacije. Prihvatajući činjenicu da u drami Adam Geist susrećemo brojne teme koje se svakodnevno mogu naći u medijima, najčešće na stranicama njemački dnevnih novina, ali i u novinama evropskih zemljama i zemalja iz regiona kome pripada Bosna i Hercegovina – desni ekstremizam, retrogradni nacionalizam, neprijateljstvo prema strancima, rat u bivšoj Jugoslaviji, otuđenost među ljudima, svakovrsna ovisnost suvremenog čovjeka i sve učestalija masovna psihička labilnost i teror, režiser Dino Mustafić, umjetnički suradnici, te brojni glumački ansambl formiran iz nekoliko teatarskih sredina (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Zagreb) pokušali su u semantički kod i izvedbeni aspekt uključiti i priču koja ima daleko univerzalniji karakret.
To je uznemirujuća saga o sveprisutnom dijaboličkom elementu u ljudskoj psihi, o posljednjem čovjeku koji se strasno zanosi utopističkom idejom da «život nije stvoren da bi bio lijep», on za njega postaje život tek blizinom smrti». Takav čovjek zapravo nije «ni anđeo ni ubojica». Nadgradnja teksta u istraživačkom procesu rada na predstavi kretala se ne samo linijom isticanja apsurdnih motiva, već i u dramaturškoj višedimenzionalnoj sintezi lika Adama, kao čovjeka našeg doba, bez jasne prošlosti, instinktivnih i agresivnih reakcija, bez stabilnog identiteta (koji želi «slomiti život» jer ga «dugo drži u tami i gluhoći»), sa likom «pra Čovjeka“ koji nije još iskusio grijeh i počinio zlodjela. U takvoj vrsti poigravanja sa intelektualističkom distancom i sučeljavanjem ovovremenog i iskonskog, predstava sažima i odašilje univerzalnije poruke od samog originalnog dramskog teksta. Zahvaljujući većem broju scena i vrlo rastresitoj, fragmentarnoj dramaturgiji, predstava je građena u maniru „misterija“ ili „čuda“, kao srednjeovjekovnih teatarskih matrica. Predstava se gotovo idealno uklapa u sablasni ali i čudesni ambijent još neobnovljene Gradske vijećnice iz perioda Austrougarske, koja je kao biblioteka na početku opsade Sarajeva zapaljena 1992. godine. Predstava na snažan i neminovno mučan način upozorava gledatelje na svijet naše psihodelično turbulentne stvarnosti i depersonalizirane, beznadežne budućnosti.
(Marko Kovačević, VAPAJ POSLJEDJEG ČOVJEKA, 2004)
Teatar
Internacionalni teatarski Festival MESS postoji već 44 godine, a osnovan je kao Festival Malih i eksperimentalnih scena. U toku njegovog postojanja na njemu su nastupala skoro sva značajnija imena ex. Jugoslavenskog teatra. Danas je više nemoguće utvrditi tačan broj predstava koje su igrane na MESS-u od njegovog osnivanja.
Festival MESS održao je svoj kontinuitet i u danima opsade Sarajeva kada je, u nemogućnosti da zbog svakodnevnog granatiranja organizira teatarski Festival, organizirao prvi Međunarodni filmski festival – najznačajniji kulturni događaj 1993. godine. U tom periodu MESS je producirao predstave Susan Sontag, Petera Schumanna, Harisa Pašovića, Pjera Žalice. Godine 1997. obnovljeni Internacionalni teatarski festival MESS postao je jednim od najznačajniji teatarskih događaja Istočne Evrope. Gosti festivala bila su imena poput Roberta Vilsona, Giorgio Strehlera, Petera Brooka, Christoph Marthaler, Frank Castorf, Josef Nadj, Yungchen Lhamo, Ariel Garcia Valdes, Roberto Ciulli, Nicolas Stemann, Marco Martinelli, Anne Teresa de Keersmaker, Eimuntas Nekrosius, Olivier Py, Pippo del Bonno, Mark Tompkins, Wlodzimierz Staniewski, Simon McBurney, Arpad Schilling...
Od 1997. Festival MESS je intenzivirao teatarsku produkciju, tako da je od 1992 do danas producirao oko 30 teatarskih predstava.
O autorici
Dea Loher (rođena je u Traunsteinu, 1964). Studirala je Filozofiju i Njemački u Minhenu; živi u Berlinu. Dobitnik je „Playwrights Award“ od Royal Court teatra iz Londona za „Olginu sobu“, 1993; Goethepreis od Mülheimer Theatertage za „Tatowierung“, 1993; „Preis der Frankfurter Authorenstiftung“, 1993; Fördergabe des Schiller-Gedächtnispreises von Baden-Württemberg, 1995; Jakob Michael Reinhold Lenz-Preis der Stadt Jena, 1997; Gerrit-Engelke-Literaturpreis der Stadt Hannover, 1997; MDP za Adam Geista, 1998.
Predstave: Olgas Raum (1992), Tatoo (1992), Leviathan (1993), Fremdes House (1995), Blaubart – Hoffnung der Frauen (1997), Adam Geist (1998), Manhattan Medea (1999), Klaras Verhaltnisse (2000), Der dritte Sector (2001)...
Knjige: Olgas Raum (1994), Tatoo (1994), Leviathan (1994), Fremdes Haus (1994), Adam Geist (1998), Blaubart – Hoffnung der Frauen (1999), Manhattan Medea (1999), Klaras Verhaltnisse (2000).
