Halid je odrastao s filmom, živio za film i od filma. Filmovi su čitav njegov svijet, a u cijeloj Bosni ne postoji veći filmofil od njega.

Film je prikazan na mnogim festivalima i dobio je nekoliko nagrada za najbolji studentski dokumentarni film, među kojima je i ona sa Go East festivala u Wiesbadenu. A zašto biste i vi trebali upoznati Halida?

Halidov otac bio je kinooperater. Živio je sa ženom u sobičku pored kinooperaterske kabine. Uz zvuk projektora i filma Halid je začet, rodio se i odrastao. Čim je prohodao počeo je krasti fotose ocu. Zbog toga je dobivao batine. Otac alkoholičar nije želio da se sin zaljubi u taj nimalo blistav posao. No, Halid nije odustao. Nastavio je s krađama plakata. Potom je počeo pomagati radnicima u kinu, pa na 16 milimetarskom projektoru prikazivati filmove po domovima kulture. I sve to bez naknade, noseći pojačalo u jednoj, a teški projektor u drugoj ruci, dok filmove čuva pod pazuhom.

Poklonio je golemu zbirku plakata Kinoteci u Sarajevu koja ih nije čuvala s osobitom pažnjom. Prikazivao je filmove slijepima, radio u svim sarajevskim kinima. Mnoga od njih su srušena u ratu, ali i poslije rata zbog izgradnje trgovačkih centara.

Danas Halid čami u Kinoteci u koju nitko ne dolazi u gradu u kojem se mnogi busaju u prsa spominjući film. Voljan je pustiti i besplatno nekog u Kinoteku samo da pogleda dobar film. Koliko god se doimao kao filmski Don Kihot, Halid ne odustaje!

Damir Nemir Janeček, redatelj filma o njemu kaže: "Ovo je film o mom najboljem prijatelju. Naravno, u današnjem dobu u kojem 'pametan šuti, budala govori, a fukara se bogati' (Ivo Andrić) takva osoba se ne cijeni. Malo je filmova koji zaslužuju da se zovu imenom protagoniste. Ovo je jedan od rijetkih."

filmski.net
1-06-2009