Djelo od 160 strana, koje su sa mnogo detalja, upornosti i talenta srocila dva bh novinara Fuad Kovac i Hamid Deronjic te izdala kod "Makljena" iz Prozora, polovinom proslog mjeseca, izazivaju mnogo zanimanja kod pripadnika brojne bh dijaspore, na sve cetiri strane svijeta. Autori su pazljivo, sa mnogo dokaza i argumenata otkrili brojne nepoznanice ali i dragocijena svjedocenja, iz vremena bratoubilackog rata, 1992-1995 godine.

Preminuli general je za vrijeme ultimnog svjedocenja, na jako razliciti i neprepoznatljiv nacin, posto se ranije drugacije i nabusitije izjasnjavao, obavijestio novinare o mnostvu sadrzaja. Povjerio im je, marta 1996 godine, na prvom izlasku pred sud, da sve istine nisu dobre izaci na vidjelo, jer se moze lose provesti. Djukic je, kao sto je poznato, uhapsen sa pukovnikom Aleksom Krsmanovicem, krajem januara iste godine, znaci prije 11 zima. Bili su na putu od Pala ka Ilidzi.General ce preminuti nekoliko mjeseci kasnije, 18 maja 1996. Posto nije dozivio sudjenje pred Medjunarodnim sudom za bivsu Jugoslaviju u holandskom Den Haagu, izjava koju je dao u Sarajevu, danas je dragocijeno svjedocenje o njegovim, mracnim aktivnostima u BiH, izmedju 1992 i 1996 godine. Nju naravno, treba uzeti sa mnogo opreza jer su procesi poput Milosevicevog, pokazali kako je moguce i demantirati. Samo Djordje Djukic, koji je kao oficir JNA, prisustvovao sastanku Predsjednistva SFRJ, odrzanog u aprilu 1992 godine, prekomandovan je u BiH. Nije bio sam, pratila ga je nekolicina oficira, koji ce postati clanovi zloglasnog GSVR-sa. Najprije je izvidjao oblast i bio ocevidac Mladicevih komandi u Han Pjesku. Zaduzen za nabavku municije i naoruzanja, izvrsavao je i posao pomocnika komandanta za logistiku pa, cesto, odlazio u beogradski Generalstab vojske. Takodjer je, putovao i u Rusiju, kada se sukob priveo kraju.

Autori su umijesno i sa mnogo ironije pokazali kako je "partizanski sin", dozivio povratak u grad, razrusen oruzjem koje je sam nabavljao. Prica o licnom djelovanju za trajanja pomenutih godina je tragi- komicna zbog plitke interpretacije i izvjestacene naivnosti u koju, osim njega, niko nije vjerovao. Odbijanja normalnog svjedocenja, polovicni odgovori tipa : "Nisam znao, ne sjecam se, nisam odlucivao" bili su, najprije, osnaova mnostvu kasnijih strategija odbrane njegovih istomisljenika, ciji su metci lisili zivota brojne stanovnike grada pod Trebevicem ili unakazili hiljade neduznih. Posebno je upecatljiva generalova "neobavjestenost" o vlastitoj prekomandi u BiH, izmjestanje komande Druge armijske oblasti iz Sarajeva u Han Pijesak i promjena u GSVRS, sto prema njegovim iskazima izgleda kao priprema za manevre a ne detaljno i dugotrajno planiranje rata. Pomocnik ozloglasenog Mladica i njegove logistike, nije primijetio nezakonito zatvorene, izgladnjele, pretucene gradjane u Manjaci, nego mu je najvaznije bilo premjestanje farme i zbrinjavanje stoke, u zimskom periodu. Paradoksalna je upotrijeba crnog humora pri pokusaju prisjecanja nacelnika za tehnicku sluzbu u JNA koji, eto, nije znao za modificiranja avio bombi uportijebljenih za odavno predvidjeno, rusenje bh gradova.

Iskazujuci svoje vidjenje vodjenja politike ali komandiranja vojske u RS, general Djukic je, direktno, optuzivao Radovana Karadzica i Momcila Krajisnika. Izjavio je kako mu ni Milosevicevo odlucivanje nije bilo po volji , niti se, navodno, sa njime slagao. Dobro da je priznao kako je postojalo, jer se srbijanski predsjednik vjesto cuvao izjava o vlastitoj upetljanosti u nezapamcenom krvoprolicu, koje je zadesilo Bosnu i Hercegovinu. Bio je, izgleda, general spreman i za pokanje te izvinjenje, samo nije bilo prilike da se to i provjeri. Ali izvinjenja za serijska ubistva nema niti je ikad, nigdje bilo. Krvnike treba zatvoriti i osuditi, posvuda gdje postoje pravne drzave i zakoni! Svjedocio je poput dobrotvornog djelatnika. Omaknulo mu se priznaje da je bio i ostao ubijedjen kako BiH nece izaci iz "Jugoslavije", poput Crne Gore. Cinjenica, sto je vec bila nezavisna i medjunarodno priznata drzava, nije generalu nista znacila. On je, kao i njegovi istomisljenici, krojio vlastite zakone i odredbe.

Samo ako se izlaganje, jako dobro prikazano u djelu pazljivo slijedi, odmah je primljetljivo kako je Djukic, poput Mladica, Tolimira i Gvere, sto se nalaze na haskom spisku, pominjuci licnu prekomandu iz Beograda u Sarajevo, u proljece 1992 godine, kao i odlazak u Rusiju, krajem 1995, kada je prisustvovao savjetovanju o naoruzanju vojske RS, zaista otkrio svoje prave aktivnosti i vaznu ulogu u ostvarivanju sukoba. Danas, nakon vise od decenije vlastitog izceznuca, general uskrsnjava sa svojim istinama koje se polako, ali sigurno, pretvaraju u lazi : perfidne, primitivne i ogranicene.

Dzana Mujadzic by infoBAR.ba
16.10.2007 14:33