Mi koji smo poznavali Mirzu Delibasica prije slave, cuvamo uspomene sto, ponekad, svrate u misli, na svjetlookog, visokog momka, pristojnog i uljudnog. U ono doba, sacuvano na starim fotografijama, Kindje mi je, jednom, bezuspjesno pokusao objasniti kako ne treba prepisivati zadacu iz matematike,/ta mi je zagorcala postojanje, ali sam se snasla i bez nje/.

Necu Delibasicu pisati hvalospjeve, drugi to cine bolje od mene, posebno, sto o kosarci ne znam mnogo!
Citala sam o njegovim uspjesima, u francuskim, engleskim te ruskim novinama. Moji, mnogobrojni spanjolski prijatelji, i danas ga- obozavaju. Ne razumijem sta se dogodilo nakon povratka u BiH : neko mi je rekao da nije znao brojati case...Mozemo pametovati, ali sam sigurna da je Kindje sve ucinio, da nakon slave ostane ono, sto je pored virtuozne igre, znalacki umio ciniti- biti ljudsko bice!
U mom svijetu, ostao je dragi kolega iz gimnazije, sto je nenapadno ispoljavao naklonost. Nikada mi se nije rugao kad bih govorila da cu u Paris. Kada pogledam sliku na kojoj je mlad, uspravan i poletan, slucajno u kadru naseg razreda, valjda sto mu je tadasnja djevojka Milica bila sa nama, shvatim kako smo se, negdje, pronasli : ostvarili smo mladenacke snove!

Nakon saznanja da je otisao, kriknula sam- cuteci. Zatim sam kupila kosarkasku loptu crnim, bijelim, zutim i , pomijesanim, djecacima iz moje ulice.