Kao u svoja najzlatnija vremena iz polovine osamdesetih godina, sarajevski «Nervozni poštar» ponovo će zatutnjati Sarajevom. Koncert će biti održan u kompleksu AQUA 09.07. sa početkom u 21h.

Ni najzagrizeniji protivnici heavy metala i folka ne mogu osporiti da je Nervozni postar dosad najbolje fuzionirao ta dva, medju poklonicima muzike u Bosni uvijek omiljena zanra. Rustem Nezirovic Rule danas zivi u Pazaricu nadomak Sarajeva, bavi se privatnim biznisom i sjeca se vremena u kojem je njegov glas odjekivao nekadasnjom bivsom domovinom

Sarajevski folk n' rol band "Nervozni poštar", svjetlo dana ugledao je u novembru 1985 god. na jugoslovenskom folk festivalu "Ilidža 85". Na tom festivalu je odnio prvu nagradu. Ipak korijeni grupe sežu dalje u prošlost.

Odrastajući na Ilidži-jugoslovenskom Nešvilu, odnosno u Sarajevu-Meki pop i rok muzike tadašnje Jugoslavije, osnivač benda Dr.Fadil Šabović, praktično je rastao u "muzičkom sendviču", pod snažnim utjecajem folka s jedne, odnosno roka s druge strane. Profesori muzike u muzičkoj školi, bili su mu renomirani jugoslovenski folk kompozitori Damjan Babić i Mijat Božović, koji su mu ujedno bili i mentori. Završivši klasičnu gimnaziju na Ilidži 1976, Fadil Šabović je paralelno pohađao muzičku školu (koju je nakon tri godine sam napustio, "ne želeći svirati tuđu muziku"), pisao folk pjesme za Hanku Paldum, Mileta Kitića i druge i svirao u vlastitoj rock grupi "Ponoćna svjetla", koja je 1980-e snimila dva singla za mladu gramofonsku produkciju "Sarajevo-disk". Na razmedji muzičkih svjetova , slušajuci kod kuce "ZZ Top", "AC/DC", "Stounse", Dilana ,..."Dugme", "Indexe", "Yu grupu", "Čorbu", "Valjak"... i gledajući u živo, izrastanje folk zvijezda u muzičkoj radionici Damjana Babića i Mijata Bozovića (bukvalno je posmatrao prve korake mladih folk zvijezda Hašima Kučuka Hokija, Miroslava Ilića, Hanke Paldum, Halida Bešlića...), šta se moglo smiješati u mašti, tada već svršenom studentu medicinskog fakulteta u Sarajevu, nego...? njegovo veličanstvo "NERVOZNI POŠTAR" !!!

I doista, šta je bilo logičnije, nego sevdah uz koji se odrastalo prilagoditi nadolazećem vremenu i mladjim generacijama. Novinaru Anti Batinoviću, iz tadašnjeg uglednog zagrebačkog magazina "START", Šabović je izjavio kako mu je definitivno bilo jasno da ima pravu ideju, kada je radeći kao lijecnik u stanici hitne pomoći u Busovači, pijanom čovjeku šio ranu Pijanac je glasno pjevao narodne pjesme dok ga je za ruku dražala pjevačica iz obližnje kafane u kojoj se, u tuči, isjekao. Šabović kaže da mu je "sinulo" da je ljudima trebao žešći narodnjak od onoga kojeg su imali i ideja o Nervoznom poštaru bila je definitivno sazrela.

Početkom 1985 bend počinje sa probama u sarajevskom naselju "Čengic Vila". Prvi prostor za vježbanje bio je podrum u jednom od "Vranicinih" nebodera, koji je bendu ljubazno ustupila tadašnja sarajevska rock-grupa "Rif-raf" koja je ime preuzela iz super-stripa Alan Ford. Sudbina je čudno preplela dogadjaje jer su i članovima Nervoznog postara likovi iz Alan Forda bili omiljena i nezaobilazna tema a skoro da su i sami sebe smatrali poduzećem sličnim slavnoj cvjećarnici iz New Yorka. Bend dobiva ime nekoliko mjeseci kasnije kada Šaboviću pada na pamet da ime sastava koji se obraća masama, mora biti povezano sa širokom "narodnom bazom" a to bi mogla biti - pošta. Poštar- omiljeni narodni lik, uvijek veseo i omiljen, u mašti Fadila Šabovića postaje nervozan i time počinje plijeniti pažnju na samo pominjanje imena benda, uz svirku pogotovo i definitivno.

Bend je prvi album snimio u privatnom studiju "Vedran" na Ilidži u ljeto 1985. s producentom Lubomirom Vidovićem, tadašnjem članu benda "Kamen na kamen" Nikole Borote Radovana. Iste godine na jesen, zagrebački Jugoton objavljuje njihov prvi LP i šalje ih na Ilidžanski festival, gdje Poštar debituje i pobjeđuje uz euforiju koja će zahvatiti cijelu bivšu Jugoslaviju. Smiješna je i istinita priča o tome kako su učesnici festivala "regularni narodnjaci" u članovima benda Nervozni poštar koji se tada prvi put pojavljuje, u stvari vidjeli nosače instrumenata. Niko nije vjerovao da se očigledni "masni rokeri" kane takmičiti na narodnjačkom festivalu, a još veću dilemu stvaralo je prisustvo tipičnog narodnjaka medju tipičnim rokerima, odnosno pjevača Ruleta u ostatku benda. Čudnovati bend, bukvalno preko noći, postaje opšte poznat u čitavoj državi, rušeći sve rekorde u prodaji.

Interesantna je i priča o okupljanju benda. Nakon koncipiranja ideje, Šabović je suočio ortodoksnog folkera Ruleta i najortodoksniju hard-rock postavu u Sarajevu, na čelu sa Nikolom Mitrovićem, poznatim hevi-metalcem koji je svoju gitaru, koju je sam pravio, svirao poput Bil Gibonsa. Fadil im je rekao da trebaju svirati njegove pjesme, svaki na svoj način, (Rule treba pjevati folk a Nidžo svirati teški rock) ali u isto vrijeme i ne respektirajući jedan drugoga. Oboica su morali s mukom suzdržati smijeh i sumnji nije bilo kraja ali i željini i igraci Sarajeva igrali su ponekad zajedno u reprezentaciji, mislio je Šabovic, zašto nebi i ova dva vrsna muzičara "zaigrala" zajedno u šarmantnoj reprezentaciji zvanoj "Nervozni poštar". Nakon dugih ubjeđivanja, bend je ipak profunkcionirao i nakon uspjeha na ilidžanskom festivalu sumnji više nije bilo mjesta. Ubrzo se i izoštrio pravi stil benda na njihovoj drugoj ploči, snimljenoj u zagrebačkoj Dubravi, u studiju "Jadran film" na čelu s producentom Rajkom Dujmićem koji je sjajno producirao legendarni hit sastava, pjesmu „Nova godina, kuca na vratima“.

Odmah nakon pobjede na Ilidžanskom festivalu, na krilima iznenadne slave, mladi, veoma kvalitetni narodnjacki vokal Rule, napušta bend u potrazi za solo karijerom i slavom koju mu obećavaju estradni lisci, željni brze zarade na enormnom uspjehu benda. Rule završava u taboru Marine Tucaković, koja sa Futom Radulovićem oponaša stil benda i Ruletu pravi albume, koji mladog pjevača totalno udaljavaju od izvornog Nervoznog poštara. Bilo kako bilo, ni prvi ni posljednji put, dogodilo se da se članovi veoma uspješnog benda razilaze, nepromišljenim koracima potkopavajući vlastitu karijeru. Muzički leksikoni prepuni su sličnih primjera.

Originalna postava benda dovodi zamjenu za Ruleta, Nusreta Doličanina također mladog i veoma nadarenog pjevača, vokala veoma sličnom Ruletu, što je pomoglo bendu da nastavi dalje zacrtanim putem. Uvijek nasmijani, novi vokal Nusret, snima sa Poštarom kompozicije: "Nova godina", "Cirkus Kolorado", "vojničku, 002-gušter sam ja!", "Aerodrom Kenedi", "Ženim se", "Moj Ford stari", "Voz za sreću", "Ja živim sam" i druge, dok Rule snima "Niški zatvor", "Mala moja ja sam poštar", "Šta će meni milion dinara" „Zlatokosa“ i druge. To je doba kada se bend povlači po naslovnim stranama jugoslovenske štampe, koja je izvještavala o nervozi nervoznih poštara iz sudskih dvorana. Ipak dvije karijere teku paralelno, odvojene jedna od druge, do pred sam rat a onda nastupa duga pauza.

Ono što je bilo najinteresantnije a što i dan danas izaziva nedoumice jeste pitanje: kakvu muziku sastav zapravo svira? Folk, rok, oboje? Poštar nikada nije suštinski definiran, uzdizan je do zvijezda i nipodaštavan: jedni se kunu u njega, drugi ga uopće ne razumiju a upitavši Fadila Šabovica šta misli o tome, on kaže da ga to u stvari silno zabavlja i da jedino pravilo po kojem radi jeste: NEMA PRAVILA! Dodaje da je kontroverza puno zabavnija i da rastjeruje dosadu odnosno "Umjetnost" je po njemu zato i lijepa i izazovna što autora ne sputava i ne daje mu obrasce, koji se daju matematičarima. U umjetnosti je, kaže autor: dva plus dva, koliko god hoćete. Na opasku da je hrabrost, upustiti se u takvu avanturu-spajanja dva praktično nespojiva žanra, Fadil kaže da u umjetnosti, ako umjetnost uzmemo kao relativan pojam, ne postoji hrabrost nego samo kreativnost - nevoli previše objašnjavati svoje pjesme, po sistemu "ko razumije-shvatiće, ko ne razumije i ne treba mu objašnjavati", kaže da ne može zamisliti slikara koji hoda od posmatrača do posmatrača, objašnjavajući kako je žuta boja na njegovim platnima u stvari crvena ali da to treba razumjeti....napominje da voli to što radi i da je Poštar uzbudljivi balkanski folk n rol band, autentičan u svom izrazu. Bend po njemu prenosi uzbudljivu folk energiju, uklopljenu izmedju „džipsona“ i harmonike na „mahnitim“ balkanskim ritmovima, donoseći je u novom, dosad nevidjenom obliku, pa ne čudi što se popularnost Poštara odavno izlila izvan granica ex- Jugoslavije i proširila i na ostale regije i medije. Npr. kompozicija „Mi smo drvosječe“ može se čuti u filmu Emira Kusturice „Život je čudo“ s posljednjeg Kanskog festivala. U početku mu je, navodi dalje autor, bilo teško ubijediti ljude da je to dobra i zanimljiva muzika, pa je većina disko kuća odbilo štampati njihov prvi materijal. Hrabrost, mudrost i viziju pokazao je jedino tadašnji zagrebački "Jugoton", pokazavši po ko zna koji put, najprofesionalniji nivo u bivšoj državi. Potpisavši ekskluzivni ugovor sa Jugotonom, Poštar snima sve svoje albume za zagrebačku kuću, do pred sam početak rata, 1990-e.

Pored Šabovića, koji je kompletan autor materijala i ritam gitarist, prvu postavu benda činili su: vokalni solist Rustem Nezirović-Rule, basist Dragan Đuđelija, solo gitarist Nikola Mitrović i bubnjar Šukrija Arslanagić. Kroz bend su prošli pjevači: Nusret Dolicanin i Narcis Lalić, bubnjar Miroslav Jurić, basist Aleksandar Aćimović, gitarist Dino Granulo,..menadzeri: Dragiša Ivelja, Amir Gadžo, Orle Šabović, Malkom Muharem, Davorin Semenik.

Današnju postavu benda čine: vokal Rustem Nezirovic-Rule, solo gitarist Faruk Kadić, bas gitarist Mustafa Sokolović, ritam gitarist Fadil Sabović, klavijaturist i harmonikaš Adis Kahvić i bubnjar Šukrija Arslanagić. Ipak, treba napomenuti, poslije svih događanja, današnji „novi“ Nervozni poštar najviše čini okosnica: Rule i Fadil – pjevač i kompozitor koji su najviše obilježili bend i koji praktično čine „dušu“ benda. Na žalost benda i fanova širom svijeta, treća poluga sastava-legendarni solo gitarist Nikola Mitrović umro je u Beogradu, nakon duže bolesti, 2003 g.

Vođa benda, Fadil Šabović ističe da je zbog razočarenja i deprimiranosti koju je izazvao ratni sukob i dogadjanja oko njega, u periodu od 1990 do 2000 god. bio totalno nezainteresiran za muzički rad. Članovi benda pokušavaju nastaviti sami, tako Rule snima u Njemačkoj solo projekat, također i Nusret Doličanin, a nedugo zatim i basist Dragan Đujelija sa „Poštarom i poštarkom“ u Srbiji. Sve je unijelo veliku zabunu među fanove benda a polučilo upitan kvalitet i publiku "hladilo" od pravog Poštara. Čak je i autor benda Šabović pokušao krajem 2002.g, snimiti potpuno nov materijal "Život to je divna fešta", sa rock vokalom Narcisom Lalićem, opet u želji da eksperimentiše sa zvukom benda. Ipak, to nije bilo to. Fanovi širom svijeta jasno su rekli: hoćemo starog Poštara !!!

Interesantno je da interes za "starog poštara" čitavo vrijeme nije jenjavao. Stare pjesme žive, nove generacije upoznaju bend zahvaljujuci piratskim izdanjima koja se uvijek traže na tržištu. Tome dijelom doprinose i obrade starih kompozicija, naročito kompozicije "Ja zivim sam" u više verzija, (najpopularnija u izvedbi Ace Lukasa) koja u međuvremenu postaje evergrin, nezaobilazan na svim narodnjačkim sijelima i feštama. Interes za Poštara ne jenjava i pitanje ponovnog okupljanja lebdi u vazduhu. Tako su mislili i u mladoj i veoma uspješnoj bosansko-hercegovackoj diskografskoj produkciji-IN TAKT. Poslije dugih pregovora, Šabović i Rule pod okriljem IN TAKT-a i braće Jukić-vlasnika produkcije, postižu dogovor i pokreću staru postavu i snimaju album "GAS,GAS" ponovo na Ilidži-starom ishodištu s kojeg su krenuli davne 1985-e. Album se na trzištu pojavio krajem 2004 god. i već na prvo preslušavanje pokazao fanovima širom zemljene kugle da je: stari, dobri "Nervozni poštar", onakav kakvog ga poznaju i vole, ponovo „istrčao na teren“ !!!